Čitajući svoju ovotjednu preporuku – knjigu Euforija: roman o Sylviji Plath, autorice Elin Cullhed i u prijevodu Lane Momirski te izdanju Frakture (2023.) – prisjetila sam se davne situacije, neposredno nakon završenog studija, kada sam za jedan portal ukratko trebala predstaviti temu svojeg rada Kad žena piše povijest književnosti. Inače, rad je bio moj pokušaj revivala znanstvenice, polonistice, književnice, prevoditeljice, kulturne i prosvjetne radnice Zdenke Marković, u kojem je poseban naglasak stavljen na njezinu studiju Pjesnikinje starog Dubrovnika. Od sredine XVI do svršetka XVIII stoljeća u kulturnoj sredini svoga vremena (1970.), kao prvi opsežniji hrvatski književnohistoriografski pregled koji je napisala žena.
Uglavnom, taj me zadatak postavio u poziciju balansiranja između samonametnutog neodstupanja od stručnosti, imperativa formata u koji bi se tekst što jasnije, po mogućnosti i zanimljivije, trebao uklopiti te straha da u predstavljanju i približavanju ne banaliziram središnju osobu svojeg rada. Tako sam, razmišljajući kako govoriti o Zdenki Marković, u uvodu spomenula scenu iz filma Sto minuta slave Dalibora Matanića o slikarici Slavi Raškaj, u kojoj lik umjetnice, izmješten u suvremeni svijet, nagađa (ne bez ironičnog prizvuka) kako bi se njezino ime, koje posjeduje osobine dobrog brenda, moglo marketinški upakirati. Ta mi se istovremeno apsurdna i realna situacija koja pokazuje izokrenutost vrijednosnog sustava, u kojem čovjeka ne legitimira vlastiti rad nego njegova prezentacija, učinila indikativnom.
Imajući uvid u to kako su je “reklamirali”, u slučaju Zdenke Marković činilo mi se možda i boljim što se o njezinu radu nije dovoljno govorilo jer je pokroviteljski govor gori od prešućivanja. Otada me prati i dodatan osjećaj odgovornosti u izboru načina prezentacije onoga o kome se piše, kao i sklonost prema književnim rekreacijama glasova koji se više ne mogu sami predstavljati. Jedna je od takvih pomno stvaranih fikcionalizacija i knjiga Gradovi od papira kanadske spisateljice Dominique Fortier (u prijevodu Bojana Lalovića i izdanju Disputa, 2022.), o kojoj sam na ovom mjestu nedavno pisala. Autoričin senzibilitet, originalnost i mašta u popunjavanju onih naslućenih mjesta u službenoj biografiji američke pjesnikinje Emily Dickinson potvrdili su mi uvjerljivost rečenice Virginije Woolf da je u “književnosti vjerojatno sadržano više istine negoli u činjenicama”. A u taj bi se citat mogla uklopiti i Euforija, koju sam, s obzirom na spomenute čitalačke preferencije, dočekala u skladu s njezinim naslovom. Već s prvom rečenicom kojom Elin Cullhed otvara svoj roman i uvodi nas u kompleksan svijet, dakako, književno konstruiran, američke pjesnikinje Sylvije Plath, čija je javna prezentacija češće obilježena samoubojstvom nego njezinim stvaralaštvom. Elin Cullhed odražava svoje istinski zainteresirano nastojanje da pronikne u pozadinu svih Sylvijinih uloga, verbalizirajući ih u romanu: “Ja sam bila motiv, ja sam bila arhetip, ja sam bila vješta igračica. Bila sam kći, majka i supruga. Bila sam sve te uloge.” No, prije te introspekcije, autorica nas konfrontira sa smrću, i to navođenjem zamišljenih sedam razloga kojima je fiktivna Sylvija pokušala samu sebe odgovoriti od neminovnog, čime je ušla u još jednu ulogu – žene koja je počinila suicid. Osobito su mi dojmljivi oni u kojima žali za onim što će propustiti kod svoje djece (“Koža. Nikad više ne osjetiti kožu voljenog djeteta.”), kao i oni u kojima se distancira od slavnog supruga, engleskog pjesnika Teda Hughesa (“Da mu ne učinim po VOLJI… Želim stajati usred ringa i sjati i živjeti. Ako to u svom životu ne budem činila ja, tko će drugi? Ne želim mu dati priču o svom životu.”).
Ostatak romana odvodi nas u vrijeme, koje je prema zamisli Elin Cullhed, prethodilo toj listi nagovora na život i stvarnoj Sylviji donijelo ono što fiktivna Sylvija na jednom mjestu naziva “kozmičkom pravdom” – emancipiralo ju je od njezina, morbidno rečeno, slavnog samoubojstva te je učinilo subjektom u punom smislu te riječi, redateljicom vlastita života, onom čija je priča relevantna i koja je napokon dočekala trenutak da je se razumije kao osobu koja je bila “toliko ispred svoga vremena”. To književno minuciozno, prvenstveno psihološko, portretiranje toliko je uvjerljivo da je zaista vrlo lako prihvatiti da je riječ o projekciji stvarne biografije. Autoričine rečenice čitatelja odvode iza vrata Sylvijine i Tedove “majestetične kuće” u Court Greenu, u njihov vrt pun sunovrata i zanovijeta (poetičnost prevodilačkih odabira korespondira s pjesništvom S. Plath), u Sylvijino pripadanje djeci (“… moram biti njihova… biti zeleni zid klorofila koji ih obavija, njihovo sunce”).
Upravo zbog sugestivnih monologa i dijaloga, lako je predočiti pjesnikinju u bipolarnosti raspoloženja, planova i odluka, zatim njezin “prežustri osmijeh… koji… uvijek nakon nekoliko minuta ostane bez benzina”, koji prikriva perfekcionizam i nastojanje da se sve drži pod kontrolom, iscrpljenost od stalnih borbi s idealiziranim suprugom i nadmetanja za vlastitu sobu – prostor i vrijeme stvaranja. U očajničkom čupanju telefonske žice iz zida nakon potvrde sumnji u Tedovu prevaru, u apostrofiranju mrtvog oca, u pismima majci kojima je “nasamaruje”, a sebe u njima nalazi “u onom kakvim bi se sve trebalo činiti”, u projekcijama uspjeha rukopisa romana Stakleno zvono, u perpetuiranim pregovorima sa samom sobom lik Sylvije najbolje je utjelovljenje višeznačnosti riječi euforija – od razdraganosti do povišenog duševnog stanja. Ono što svemu navedenom daje poseban ton izrazita je suvremenost Sylvijina glasa, i to ne samo u smislu aktualnosti problema koji je zaokupljaju već i samog leksika. “Kul” pjesnikinja u svojoj razjarenosti opsuje i uz prilično mnogo toga dodaje pridjev “prokleto”. I koliko god mi je takav postupak prihvatljiv, čak i poželjan, pomalo mi se zastrašujućim čini suvremenost njezina feminizma, odnosno spoznaje da se u društvenim konstelacijama, prvenstveno onima koje obuhvaćaju majčinstvo i ženski intelektualni rad, i nije puno toga promijenilo. No, to je ujedno jedan i od razloga zašto bi Euforiju trebalo čitati. Kao i zbog autoričine proživljenosti teme, zbog koje ipak iza sve makabrističnosti, tjeskobe i anksioznosti na Sylviju gledamo kao na nekog tko se prvenstveno borio za život (jer “je tako življiv”) i tko se u ovom tekstu “iznova izmislio, nastao u novoj verziji sebe”: “Više nisam posljedica, pozadinski pothvat, nisam poticaj da netko može živjeti svoj život. Nisam početak nekome drugome. Početak sam sama sebi.”
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor