Ovaj tekst bih započela s jednom asocijacijom koju sam spominjala ranije, a to je da je život poput paukove mreže. Sve je zapetljano do u beskraj, s milijun malih niti i svaka ima svoju putanju i zajedno tvore dom.
Nitko nas nije i ne može pripremiti na zajednicu, na brak, nitko nam ne može objasniti i snalaziti se moramo sami. Nitko nam ne govori o tome da u brak, osim dvoje ljudi ulaze i navike, znanja, uvjerenja, naučeni sistemi djelovanja i življenja, obitelji s obje strane.
Iako se to isprva ne vidi, kroz mene moj je suprug upoznao moga oca i moju majku, i sve one s kojima sam rasla i koji su ostavljali pečate na mojoj koži, tijelu i ploči unutar moga mozga.
Izabrao je mene, ne misleći o mojoj prošlosti, ne misleći o mojim ožiljcima, traumama, upoznao me je zanosnu, nasmijanu, u zelenoj haljini, na crvenim potpeticama s crvenim ružom. Vrijedi i obratno, samo što nije imao potpetice, nego bijele tenisice, crnu majicu, šarmerski pogled i još štošta.
Poslije dolazi život, i koliko god zahtjevan, nepredvidljiv, nasmijan, uplakan, zbunjujući, zapetljan, raspetljan, bolan, iscjeljujući, miran i nemiran – naš je.
Najteža karika na putu uspjeha za stvaranje zdravog okruženja unutar obiteljske zajednice jeste PRIHVAĆANJE.
Kada naučimo prihvaćati sve što smo sa sobom ponijeli u život, kada shvatimo da su naša tijela i misli pune izbrisivih i neizbrisivih pečata, kada shvatimo kako smo natovarili bezbroj ruksaka pa postane neizdrživo pa prestanemo bježati od istine i pogledamo joj ravno u oči, tada shvatimo da se uvijek i iznova možemo oblikovati, učiti otpuštati viškove. Tada počinjemo nas dvoje, tada se vraćamo na glavni kolodvor spuštamo kofere, grlimo se i ljubimo spremni upoznati ono tko mi uistinu jesmo.
Iz te pozicije mira, pozicije koja podrazumijeva PRIHVAĆANJE svega onoga tko mi jesmo i tko ćemo još putem postati ostaje puno prostora za zavoljeti sve ono što je s ovim drugim došlo u paketu.
Naučila sam voljeti, prihvaćati, učim ne zamjerati i to su neke od najvažnijih lekcija iz braka. Iako poljupci danas traju puno kraće nego prije desetak godina svjedočim o tome da je njihova važnost za brak jednaka potrebi biljaka za svjetlosnom energijom.
Ljubimo se češće, jer poljubac liječi.
U ovo predblagdansko vrijeme, premda i generalno vrlo je važno napomenuti kako je mogućnost samoregulacije u odnosima vrlo bitan pojam najprije radi nas samih, a zatim naše djece koja upijaju i preuzimaju težinu, riječi i bol na svoja ramena. Za inspiraciju vam ostavljam ovaj realan ali i na kraju nježan podsjetnik – dirljiv božićni video.
Stvara li nam slika savršenog Božića napetost i ističe osjećaj usamljenosti?
Tekst: Inga Marić
Foto: Pexels