”Stoga predajemo njegovo/njezino tijelo zemlji. Zemlja zemlji, pepeo pepelu, prah prahu.”
Book of Common Prayer
Riječi su ovo iz knjige molitvi Book of Common Prayer anglikanske crkve koje su nam poznate iz američkih filmova i serija. Riječi koje anglikanski svećenici izgovaraju na posljednjem ispraćaju oduvijek su u sebi sadržavali taj životni ciklus. Energija i materija u prirodi ne mogu ni nastati ni nestati. One kruže, prelaze iz jednog oblika u drugi…
U što god vjerovali, nakon smrti, tjelesne ostatke predajemo zemlji – na konvencionalan način sahranom u lijesu ili kremiranjem, pa polaganjem lijesa ili urne u grob ili grobnicu. Posljednje želje pokojnika ponekad uključuju i prosipanje pepela na lokaciji koja je za njega bila posebna. Ili to bude želja onih koji su ostali za pokojnicima.
No sve ovo je nekako konačno. Možda i besmisleno. Što ako i nakon smrti možemo učiniti nešto značajno? Smisleno? Dobro za planetu? Čak pomoći stvaranju novog života?
Za života, u svoj organizam svakodnevno unosimo hranjive tvari iz okoliša. Nakon smrti, dio toga možemo vratiti prirodi. Katrina Spade razmišljala je upravo o tome kad je prije devet godina započela sa svojim projektom Urban Death Project. Naime, čak i kad više nije živo, ljudsko tijelo ima ogroman potencijal zahvaljujući tvarima od kojih je izgrađeno, a koje mogu postati nutrijenti za novi život.
Godišnje umire 2,5 milijuna Amerikanaca, a njih pola (ili njihovi nasljednici) odabiru konvencionalni pokop. Takav pokop obuhvaća kancerogene tvari za balzamiranje (s kojima se može napuniti 8 olimpijskih bazena!), ali i drvo i željezo za lijes (od kojih bi se napravilo 1800 obiteljskih kuća i jedan Golden Bridge godišnje). I onda se sve to još fino pospremi u betonske grobnice.
Oni koji budu kremirani u atmosferu ’emitiraju’ 600 tisuća tona ugljičnog dioksida, što je ekvivalent CO₂ koji emitira 70.000 automobila godišnje. Drugim riječima, i nakon smrti nanose štetu planeti. S ‘ljudskim humusom’, odnosno organskim tvarima nastalima razgradnjom u aerobnim uvjetima, ove bi brojke mogli smanjiti, a kazaljku iz crvenog prebaciti u zeleno kad je planeta Zemlja u pitanju.
Alternativa tradicionalnom pokopu – prirodna organska redukcija
U 2020. godine u saveznoj državi Washington otišli su upravo u tom smjeru i izglasali zakon kojim je legalno od ljudskih ostataka kompostiranjem napraviti – humus! Službeni naziv je ‘prirodna organska redukcija’ (NOR – Natural Organic Reduction) ili rekompozicija (recomposition) i prihvatljiva je alternativa tradicionalnom pokopu ili kremiranju.
Sam postupak organske redukcije traje oko mjesec i pol. Tijelo se najprije prekriva drvnom sječkom i slamom i polaže u komoru koja ubrzava razgradnju. U aerobnim uvjetima na temperaturi od 55°C do 70°C i uz povremeno okretanje kapsule zbog boljeg cirkuliranja kisika, te uz mikroorganizme koji su prisutni u okolišu i inače sudjeluju u razgradnji organske tvari, pretvara se u humus pun hranjivih tvari za otprilike 30-ak dana.
Tijekom tog procesa do jednostavnih tvari se razgrađuje kompletno tijelo sa svim organima, uključujući i kosti i zube. Nakon mjesec dana u prvoj komori, hranjivi kompost još nekoliko tjedana ostaje na prozračivanju u drugoj komori, a onda je spreman za preuzimanje. Ispitivanja su pokazala kako na ovaj način ne nastaju nikakvi patogeni za ljude, životinje ili biljke, a humus ima miris zemlje. Ovim postupkom nastaje otprilike 0,7 m³ humusa koji se može koristiti doslovno u kućanstvima, jer se više ne smatra ljudskim ostacima.
Cijena od 2500 do 5500 $ (cca 16.000 do 35.000 kuna)
Osim što ga može preuzeti obitelj, moguće ga je donirati zaštićenoj šumi Bells Mountains u južnom dijelu države Washington. Cijena cijelog postupka je od 2500 $ (cca 16.000 kn) do 5500 $ (cca 35.000 kn). Inače se u SAD-u cijene kreću od 500 $ (cca 3.200 kn) za kremiranje do 10.000 $ (cca 65.000 kn) za tradicionalni sprovod.
Nakon izglasavanja zakona, prva tijela na području savezne države Washington u komore su položena 20. prosinca 2020. godine. Ostatke su preuzele njihove obitelji koje ih mogu koristiti kako god žele. Možda za sadnju stabala u spomen na one koji su otišli.
Tekst: Lucija Biondić
Fotografije: Recompose