Antonela nije putnik na dan, klasični turist… Ona ima poseban pristup putovanju – rekli bismo nomadski. Strastvena je putnica s dvije adrese – hrvatskom i karipskom.
Ulaže sebe u putovanja, istražuje ih na svoj jedinstven način i donosi priče. Ona ne skače s mjesta na mjesto kako bi rekla da ih je posjetila. Putovanje je jednostavno njezin stil života. Uživajte u razgovoru koji slijedi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Putovanje je tvoj, ali i moj životni stil, i upravo zato iz ove pozicije mogu reći da sam namirisala strast u tebi. Prije svega moram naglasiti kako sam sretna što ćemo s tobom barem ovako putovati u Peru. Neka prvo pitanje bude žustro i ravno u središte… Zašto Peru?
Prije svega – zahvaljujem na komplimentima, drago mi je čuti da dijelimo isti životni stil i ljubav prema putovanjima! Zašto Peru? Jednostavno me oduvijek nekako magnetično privlačio, od kada su krenula moja prva putovanja i lutanja, Peru je uvijek bio ultimativna želja, uvijek je djelovao daleko i nedostižno, a samim time najprivlačnije. Obožavam Latino Ameriku i kulturu tih država, povijest, atmosferu, glazbu… ma sve!
Prije pet godina sam planirala putovanje u Peru i Boliviju, još se nije dogodilo jer sam ostala u drugom stanju, ali ono čega se sjećam prilikom istraživanja destinacija jeste kontrast. Pamtim da me obuzimao osjećaj da se ne radi o nečemu što bih nazvala samo putovanjem, ja sam tada govorila ovo je ekspedicija, izazov, avantura nizana jedna na drugu. Kako si ti to doživjela, kako si se osjećala dok si planirala put?
Apsolutno! Iako je moje putovanje u Peru trajalo prekratko da bi se nazvalo ekspedicijom, itekako osjećam da je bilo velika avantura jer sam napokon doživjela taj čuveni Machu Picchu koji ima neku posebnu energiju, kao i ostatak zemlje… Znam da će nekima zvučati smiješno, no, stvarno se osjeća taj neki zen i mistika u zraku. Zemlja je ogromna, no na svakom koraku toliko raznolika i bogata da je to nevjerojatno. Ostavila je u meni neopisivu želju da se vratim i iskusim je na neki drugačiji način sljedećeg puta.
Koliko dugo je trajalo putovanje, i okvirno po tebi – koliko dana je potrebno da bi se doživjela jedna dobra Peruanska priča koja uključuje kombinaciju aktivnog odmora ali i onih trenutaka gdje samo uživamo kulturu, prirodu, ljude, običaje, hranu?
Moje putovanje u Peru trajalo je najminimalnije moguće, čisto da se zagrebe po površini ove zemlje – 7 dana. U tih tjedan dana uspjela sam vidjeti one najosnovnije lokacije koje su me zanimale, no da sam mogla, ostala bih minimalno 2 tjedna za što smatram da je nekako optimalno vrijeme da se sve posjeti i uživa kako spada.
Veliki sam ljubitelj čajeva, posebice sada u jesen, pravi je gušt piti čaj navečer u miru, uz svijeću ili knjigu. Ono što znam da je u Peruu legalan čaj od koke i da ga preporučuju jer ima blagotvorno djelovanje u tijeku prilagodbe na visinu. Što je tu zapravo istina? Radi li se o kulturi ispijanja toga čaja i uživanju u istom ili je posrijedi neka druga karika? Opiši nam svoj dojam, doživljaj…
Također sam veliki ljubitelj čajeva i jedva sam čekala isprobati peruanske izvorne čajeve. Istina je ta da je koka biljka kao i svaka druga te da čaj od listova koke djeluje kao stimulans, isto kao i kava, recimo. Razbuđuje, povisuje krvni tlak i, kao što si i sama spomenula, lokalci ga preporučuju radi lakše prilagodbe na nadmorsku visinu na kojoj se grad Cusco nalazi. Konzumirali smo čaj od listova koke za vrijeme našeg boravka tamo i mogu reći da nismo imali nikakve simptome visinske bolesti, no opet, također smo uzimali i Diamox tablete koje se preporučuju piti preventivno da bi se izbjegla visinska bolest. Što je od toga dvoje imalo veći učinak, ne bih znala, haha! A okus čaja od koke… isto kao i svaki drugi zeleni čaj!
Pisala si da je hrana kombinacija azijske i peruanske kuhinje te da je uvrštena među 10 najboljih na svijetu. Što je izdvaja od drugih i otkrij nam što se, po tebi, nikako ne smije izostaviti prilikom kušanja tradicionalnih jela?
Tako je. Kaže se da se u Peruu, osim Machu Picchu, nalazi i 8. svjetsko čudo – najbolja kuhinja na svijetu. Vjerovali ili ne, mnogi ljudi posjećuju Peru samo radi hrane! Radi svoje geografske pozicije i veličine zemlje, ovdje se može naći velik broj različitih vrsta povrća, voća te raznolikih začina. Peruanska kuhinja još se naziva i Nikkei cuisine što označava fuziju japanskih i peruanskih elemenata. Nikkei je riječ koja se koristi za opisivanje imigranata japanskog podrijetla koji su masovno migrirali u Peru krajem 19.stoljeća. Tako recimo imate najpoznatiji peruanski specijalitet – ceviche – sirova riba ili miks morskih plodova odležanih u citrusovom soku i začinima poput svježeg korijandera, đumbira i češnjaka. Ako ste ljubitelj ribe i/ili morskih plodova, ovo je najsavršenije jelo koje će ikad proći kroz vaše nepce, najozbiljnije.
Ono što mene sjeća na Aziju jeste osmijeh, neopisivo krasna energija sa Tajlanda, doza umiljatosti. Ako je hrana kombinirana sa azijskom, onda moraju i ljudi imati barem malo azijske radosti na licima. Vrati se u Peruu, na neki pločnik ili klupu, što ti prvo pada na pamet dok promatraš ljude, atmosferu sa ulice? Baš zanimljivo kako si spomenula ovo; vrati se u Peru, na neki pločnik ili klupu…
Vratilo me na moment kad sam sama sjela na jednu klupu na glavnom trgu Cusca – Plaza de Armas. Taman je bilo vrijeme zalaska sunca, trg je bio prepun, što turista, što lokalaca koji su se vraćali sa posla, što djece koja su se vraćala iz škole. Do mene je sjela neka ljupka starica sa kojom sam vrlo brzo ušla u priču. Izmijenile smo par riječi, ona o svom životu u Cuscu, ja o svom putovanju ovdje. Kasnije nam se pridružio moj suprug, koji se također uključio u razgovor. Na kraju razgovora, starica se digla sa klupice, primila me za rame i rekla nam – nadam se vidjeti vas opet na ovoj klupici sljedeći puta kada posjetite Cusco! I otišla. Taj razgovor, iako je bio ‘small talk’, baš nam je ostao u lijepom sjećanju, a njene zadnje riječi upućene nama, kao nekakva poruka da ćemo se ovdje jednom, kad-tad vratiti.
Penjemo se u planine, zastaje dah od ljepote, posebice me raduje to da ste birali krenuti i prije same zore. To mi, također, dosta govori o tvome stilu putovanja. Machu Picchu, spektakl, tajna koju Peruanci nazivaju pupkom svijeta, što je bilo baš ono jedinstveno prvo što si pomislila kad se pred tvojim očima „stvorila“ ova lokacija?
Nema tih riječi… prvo što sam pomislila bilo je – wow, stvarno sam ovdje! Neopisiv osjećaj sreće. Naime, dolazim iz obitelji u kojoj su financije velik dio mog života bile slabija karika. Dosta dugo sam živjela u uvjerenjima kako si nikad neću moći priuštiti sva ta putovanja i ostale stvari u životu koje sam tako žarko željela. Machu Picchu je bio jedna od tih, ‘nedostižnih’ stvari/mjesta za koje sam mislila da nema šanse da ikad uživo vidim, ili bar ne u tako skorijoj budućnosti.
Sjećam se kako je Lempuyang Temple na Baliju, visoko u planinama, u meni budio osjećaj savršenog spokoja i onog dojma i želje da sjednem na pod, bez razgovora, bez drugih ljudi i samo upijam vrijeme, prostor, okolinu. Ljudski podvig, visoko u planinama, arhitektonsko čudo i danas nepoznato kako je nastalo, ne mogu niti zamisliti koliko je uzvišena prilika doživjeti ga. Jeste li vi u zoru uspjeli pronaći mjesto samo za sebe kako biste apsorbirali život i raj pred očima?
Baš tako je i meni bilo. Jedva sam čekala sjesti na pod, buljiti u to čudo i upijati energiju mjesta. Iako smo ušli među prvima, u samu zoru, bilo je teško pronaći neko osamljeno mjesto, samo za nas, no to nas nije omelo ni najmanje. Sjeli smo na pod, oblaci su se taman počeli razilaziti, sunce se probijalo iza planina i lagano osvjetljavalo vrhove Machu Picchua, prekrasno nešto. Unatoč toj nekoj mini gužvi u rano jutro, i dalje se osjeti ta mističnost i energija mjesta za koju vjerujem da je najbolje iskusiti baš na taj način, da se dođe što ranije moguće.
Što si, nematerijalno, ponijela iz Perua u svoj život? Zapravo postoji li nešto što si tamo naučila ili što je, eventualno, promijenilo tvoj pogled na svijet?
Tu bih se opet vratila na odgovor na par pitanja iznad – ovo putovanje bilo je za mene značajno postignuće u putničkom te osobnom smislu. Dosta dugo sam živjela u uvjerenju kako ga nikad neću posjetiti, a žarko sam to željela. Dolazak tamo bio je na neki način, ispunjenje mog najvećeg putničkog sna i dokaz mlađoj sebi kako ništa nije nemoguće i nedostižno kako se čini.
Je li se dogodilo nešto što te rastužilo? Mene je rasturila činjenica da jedu one preslatke alpake. Ali to je neobjašnjivo mjesto ljudskog uma i vjerojatno, znam, prostor za raspravu na nekom drugom mjestu. (Koliko oči određuju što se jede, a što ne.)
Na prvu je i meni to bio mali šok, no rekla bih da je to više kao neki specijalitet za turiste, obzirom da je i alpakino meso malo skuplje od ostalih. Znam da je to jedna preslatka životinja, no i kod nas se recimo, srna jede, zar ne? Nekako mi to dvoje dođe pod isto… Više su me rastužili prizori beskućnika i male djece koja prose po ulicama…
Radi se o zemlji poznatoj po različitim ritualima. Ja sam zapamtila neke stvari gledajući dosta diskutabilan Netflixov dokumentarac (Un)well, čitajući u knjigama različite spoznaje, iskustva i doživljaje. Jesi li čula za svetu biljku amazonskih plemena? Poznajem ljude koji su prisustvovali ceremonijama introspekcije i ispijanja ayahuasce, tvrde da su imali vizije ali i doživjeli potpun mir, spokoj i balans. Svjesna sam da je ovo tabuu tema, no zanima me znaš li što o tome, jesi li imala iskustvo ili si isključiva za ova područja i istraživanja?
Znam za ayahuascu i znam da su putovanja u Peru popularna u smislu takvih ceremonija, no osobno smatram kako ja još uvijek nisam na toj razini svijesti, odnosno nisam emocionalno spremna na takvo nešto. Mnogi ljudi uzimaju zdravo za gotovo učinak ayahuasce, ili odu na takvu ceremoniju potpuno nespremni pa se desi da na kraju dobiju neželjene rezultate. Ovog puta moj je fokus bio na potpuno nekim drugim stvarima, no svakako se jednog dana želim vratiti i možda isprobati tako nešto.
I za kraj, kako bi nagovorila čitatelje na put u Peru bez da koristiš dobro poznate alate poput toga da se tu nalazi jedno od novih svjetskih čuda, najdublji kanjon na svijetu, Dugina planina, nevjerojatna hrana – ispali nam neku ideju iz središta sebe, što bi tebe vratilo u Peru?
Postoji još toliko, toliko toga što bih tamo željela vidjeti, no ono radi čega bih se odmah vratila u Peru jest hrana! Veliki sam ‘foodie’ i obožavam isprobavanje novih okusa, posebice kada imaju takvu povijest i utjecaj iza sebe kao što ima Peruanska hrana. Drugi razlog jest nevjerojatna priroda i povijest. A treći razlog su ljudi. Ne bih ih opisala kao najsrdačnije ljude na svijetu, u tome ih vode Kolumbijci i Dominikanci! Ali, imaju tu neku notu velikodušnosti i zena u sebi. Jaki su i otporni. Cjelokupna atmosfera zemlje je magična i svatko bi ju trebao posjetiti barem jednom u životu.
Razgovarala: Inga Marić
Foto: Privatna arhiva