Ako ste aktivni na LinkedInu gotovo je nemoguće da vašu pozornost nije privukla Barbara Slade Jagodić. Ona je supruga, majka, poduzetnica i u svemu što radi je toliko svoja, hrabra i jedinstvena. Njezina energija je zarazna, a može se osjetiti i kroz njezine tekstove kojima toliko privlači pažnju na LinkedInu. Kako i sama kaže, oduvijek je bila vješta u pisanju, ali da biste shvatili na što misli doista morate pročitati neki od njezinih tekstova jer su sve samo ne konvencionalni. Baš kakva je i Barbara sama. Uživajte u razgovoru koji slijedi.
Tko je Barbara Slade Jagodić, žena koja svojim tekstovima ostavlja snažan dojam i potiče na razmišljanje? Je li vam oduvijek bilo toliko prirodno biti jednostavno svoja?
Svašta sam pomalo, kao i puno žena. Ja sam jedna stara mater, a otočko dijete koje živi u gradu. Poslovno sam 100% samostalna i zadovoljna solopreneurica koja je s 40 godina odlučila da više neće natrag u korporaciju, već da ću probati živjeti onako kako zapravo želim – a to je da uživam u luksuzu zvanom vrijeme za sebe, ljude i stvari koje volim. Kuc kuc, za sada je pokušaj itekako uspješno realiziran, imam mini agenciju za content i SEO edukacije, ali i optimizacije web stranica, a ako zapnem i propadnem uvijek znam da sam pokušala.
Radim što volim, ono za što kažu „to bi radio da ti ne trebaju novci.“ Odlično je jer me za to što volim plaćaju. Prirodno sam komunikativna. Mislim da se to ne može forsirati. Dodajmo na to 44 godine, od čega sam skoro 25 bez roditelja, pa uz toliko poslovnog i životnog iskustva, nekako ispadnem snažna mudrica. Iako mislim da nisam ništa snažnija ili mudrija od drugih, tek sitno talentiranija da to pretočim u pisani tekst.
Prije nekoliko godina napustili ste korporaciju i pokrenuli svoj posao. Što vam je tada bila najveća motivacija i kako je tekao vaš put u poduzetničke vode?
Još dok sam radila u korporaciji sam počela predavati u jednoj školi za PR-ovce i reakcije su bile izvrsne. Pitali su me ponovo da dođem pa sam nastavila dolaziti. Onda sam onako na blef par godina kasnije testirala bi li itko volio znati ono što ja znam, a kako sam u tom trenu bila jedno od nekih istaknutijih imena u digitalnom marketingu, ispalo da je da bi puno ljudi htjelo naučiti to što ja radim. Tako je testna radionica ispala pokazna radionica – za mene.
Pokazala mi je da imam tu neku vještinu predavanja. I da to baš volim raditi! Napunilo me energijom kao malo koji posao do tada. Nisam se ohrabrila da krenem u skroz solo vode sve do porodiljnog.
S djetetom u naručju intenzivno sam razmišljala o tome kako se ne mogu vratiti na posao gdje ću se morati opravdavati jer mi je dijete bolesno i gdje će me kolege bez djece gledati kao nekog tko se izvlači od posla na račun djeteta (a to sam 20 godina slušala da rade majkama na moje oči) pa sam posljednji dan porodiljnog, usred korone, dala otkaz i evo već 3 godine guštam – s djetetom i poslom.
Koje su po vama prednosti, a koji nedostaci (ako ih ima) poduzetničkog puta?
Plašili su me godinama da poduzetnici nemaju sigurnost. Ali tko danas ima sigurnost, osim ovih što su se uvalili u neke državne službe? Mana jest nesigurnost posla, ali kad si u realnom sektoru, tako je svima, bez obzira bio poduzetnik ili zaposlenik.
Prednosti su goleme, a ja najveći vidim u raspolaganju vremenom. Radim svaki dan do 15h i nakon toga više ne jer imam dijete po koje idem u 16h. Sat vremena ranije krenem kuhati ručak ako ga nema od dana prije. Oduprla sam se u nekoliko navrata interesima i upitima da proširim svoje poslovanje i zaposlim ljude. Jednostavno mi trenutno odgovara da ne brinem ni za koga, osim za svoje dijete. Muža imam, ali on se hvala bogu zna sam snaći, nisam našla gotovana koji očekuje da mu žena služi. Nerijetko i on kuha pa ja ne moram.
Druga prednost je što mogu birati s kim ću raditi. To je baš sjajna prednost – moći nekom reći „ne“ za koga u startu procijeniš da za tebe nije dobar poslovni „fit“. Kao zaposlenik sam uvijek morala pristajati na 101 kompromis, a najteže je bilo raditi sa šefovim prijateljima i obitelji, kao i s onim koji „puno plaćaju, ali se i puno deru.“ Ne pristajem da me klijenti gnjave, vrijeđaju ili misle da mogu smetati navečer, preko vikenda ili za vrijeme godišnjeg, a to mi se redovito događalo na bivšim poslovima – da sam često morala tolerirati verbalne nasilnike ili nešto raditi van radnog vremena. Naravno, neplaćeno.
Treća prednost jest da radiš ono što voliš i da si samostalan u odlukama. Imala sam tijekom karijere divne ljude iznad sebe od kojih sam puno naučila (hvala Petre i Ivane!), ali isto tako sam imala i one koji su razinom znanja bili ispod mojeg, a naređivali su mi što i kako da radim. Frustriralo me što sam znala da radim krivo i što me nisu nekad poslušali pa bi se dogodio problem kojeg sam mogla spriječiti.
Mislim da je najveća pogreška poduzetnika da zapošljavaju rodbinu, prijatelje i djecu ljudi kojima su nešto dužni na vodeće pozicije. Takvi šefovi obično su ljudi koji postanu frustrirani jer shvaćaju da ne posjeduju dovoljno znanja pa onda uspostave strahovladu da ih ljudi slušaju. Kad netko u oglasu napomene da je obiteljska firma, na takav oglas se ne bih nikad javila.
Što biste poručili sebi u 20-tim? Koja je najvažnija lekcija koju ste usvojili do danas?
Ne možeš mladima ništa govoriti, svi mi učimo samo na vlastitim greškama. A i tko sluša starije, nismo ih ni mi slušali jer smo mislili da su dinosauri koji nas ne razumiju. I često nisu.
Ako jesam nešto naučila to je da ne treba slušati druge oko puno toga. Stariji nisu uvijek najmudriji, a nitko osim tebe ne zna koji je tvoj pravi put. Ja sam upisala fakultet po liniji manjeg otpora, ono što mi je išlo. Nisam upisala ono što sam htjela jer je to u tom trenu bilo „nesigurno,“ odrasli su me savjetovali potpuno krivo.
I da se stvari ne popravljaju same od sebe. Ni loša stanja na poslu, ni u vezama. Nekad treba priznati da to nije to, bez obzira kolika ti je plaća ili koliko si s nekim. Ako te netko tlači ili ako odlaziš na posao/doma s grčem u želucu, prekini taj niz. Curo, napusti situaciju u kojoj ti nije dobro.
U razgovoru ste nam spomenuli kako ne želite širiti svoj posao jer ste zadovoljni situacijom u kojoj ste danas. Moram priznati kako mi je to privuklo pozornost jer znam kako jako puno ljudi jednostavno izgubi kompas kada pokrene svoj posao i stalno želi više. Kako ste vi zaključili da vam je idealna trenutna situacija?
Uspjeh nije imati 100 zaposlenika ili 10 kuća. Iako mnogi uspjeh mjere po veličini firme i bankovno računu, ja se uvijek pitam što će ti to sve? Što će ti toliko kuća i gro para, koga impresioniraš širenjem posla? Gledala sam oko sebe ljude s previše para – svi su bili nesretni. A onda pogledam unatrag svog djeda na Hvaru koji je imao malo, ali se smijao do 95. godine. Putuješ pa vidiš da se smiju najviše oni koji imaju najmanje. A ja se u životu želim smijati.
Shvatila sam da imam dovoljno i da želim život provesti uživajući u tom što imam, a ne se bojati za to što imam. Naravno da je sreća imati osnovne potrebe zadovoljene, ali nakon određene svote novca nema razlika u sreći, puno je to istraživanja pokazalo.
Da imam 10 ili 100 zaposlenih, osjećala bih ogromnu odgovornost dati im plaću svakog mjeseca jer ti ljudi ovise o tebi. Svaka čast ljudima koji zapošljavaju druge i pritom ih pravedno plaćaju, to je ogromna odgovornost. Da imam 10 kuća, kad bih uspjela biti u svima njima? I koliko bih se brinula oko povratka investicija, računa, održavanja, tuča i koječega? Ima ljudi kojima je to „drive“, meni nije. Nismo svi za tzv. hustle porn.
Prema vašim tekstovima koje sam do sada imala priliku pročitati zaključila sam da doista živite svjesno te da kod vas nema onog života na autopilotu. Je li to oduvijek bilo tako?
Ma joj, imam ja raznih autopilota. I putra na glavi. I grešaka i koječega. Daleko da je sve savršeno, nije.
Puno čitam, pa samim tim i puno razmišljam. Dobiješ kroz knjige, ali i putovanja, neke nove perspektive pa osvijestiš neke stvari. Nekad sam radila ili pričala stvari koje bi me danas bilo sram ponoviti. Bitno je da rastemo kroz godine, ne da ostanemo uljuljkani u uvjerenju da smo baš super. Mene je dijete najviše pokrenulo, djeca su stvarno najiskrenija bića kod kojih vidiš koliko ti malo za sreću zapravo treba.
Koji vam je najveći izazov s kojim ste se u roditeljstvu suočili?
Najteže je bilo postati mama. Nakon osmog ciklusa IVF-a smo uspjeli.
Nakon toga, bilo je teško boriti se s idealnom slikom majčinstva i komentarima drugih majki po raznim forumima i Facebook grupama. Iz dvije od tri grupe su me izbacile jer sam rekla da dajem djetetu bočicu, obzirom da sam imala velikih problema s dojenjem i to je bila prava muka. Zamislite što jednoj majci poručujete kad je izbacite uz komentar „Svaka majka može dojiti, a vaše reklamiranje umjetnog mlijeka ne podržavamo /nije u skladu s grupom.“ Reklamiranje? Svaka majka može dojiti? Oboje je netočno, a poruka koju dobiješ indirektno je: LOŠA SI MAJKA I DRUŠTVO TE NE PRIHVAĆA.
Te Facebook grupe pune su majki kojih je sreća pomazila da su mogle dojiti svoju djecu pa su onda grozne prema onima koji to ne mogu. One koje nisu grozne šute i tako podržavaju glasne svete dojilje. Godinama pokušavam osvijestiti ljude oko sebe da komentari mogu gurnuti druge preko ruba postporođajne depresije. U depresiju su me gurnule isključivo druge žene, tj. moja iskrivljena očekivanja koja sam usklađivala s tuđim majčinstvom. Hvala bogu, izvukla sam se iz toga uz pomoć supruga, doktora i podrške prijatelja.
Toliko puta smo čuli kako je preduvjet za sretno dijete sretna mama, ali mnoge žene i dalje osjećaju krivnju kada izdvoje vrijeme samo za sebe. Što biste im poručili?
Koliko god sam htjela biti mama i volim biti mama, ja nisam samo mama. Ja sam žena koja radi, koja ima svoje interese i potrebe. Učim svoje dijete da poštuje potrebe svojih roditelja i da pritom to ne znači da je manje volimo. Mina sada s četiri godine itekako zna pričekati bez ljutnje dok nas dvoje razgovaramo, ne ljuti se kad kažem da idem van s prijateljicama ili da mama i tata idu na par dana nekamo dok je ona s bakom i djedom. Srećom pa dosta stvari za sebe obavljam dok je ona u vrtiću, tako da je to pravi mali luksuz.
Japanci imaju jedan pojam “IKIGAI” koji označava svrhu života i kod njih je jako važan dio života imati definirano što je to što ih tjera naprijed. Što je vaš IKIGAI, što vas svaki dan iznova motivira?
Da budem korisna. Ako je ikigai spoj onog „Što volim, što mi je bitno, u čemu sam dobra i za što me mogu platiti“, onda je to pisanje o stvarima o kojima se inače šuti.
Posljednjih godina naveliko pričam o potpomognutoj oplodnji jer sam se ja osjećala usamljeno kad sam prolazila kroz to. A na kraju saznaš da je u tu priču uključeno više od 100.000 ljudi u Hrvatskoj. Naime, ima 35.000 djece začete putem IVF-a u nas, što znači i 70.000 roditelja. I to su samo oni za koje znamo, ne računaju se oni koji su išli preko granice. Čitav grad nas je, a imaš osjećaj da se taj problem događa samo tebi.
Za kraj, što za vas predstavlja slow living filozofija življenja?
Da je svega pomalo. Dovoljno, ali ne previše. Da se stvari ne moraju odvijati brzo i da se možda uopće ni ne moraju odvijati. Ne moramo svi biti poduzetni, dizati se u 5, meditirati, slušati podcaste, trčati maratone. Da možemo reći „ne“ nekom trendu koji ionako prebrzo dolaze i prebrzo odlaze. A kako je vrijeme odmora, valja se i odmoriti. Sasvim je u redu ne vidjeti sve na svakoj lokaciji.
Kako sam u jednoj kolumni napisala, kao prvo ne moram ja ništa.
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Privatna arhiva