Privlači vas svježi zrak, šuma, pa čak i brda, ali ne znate otkud biste krenuli u prirodu? Gušterica vas ovaj vikend poziva u šetnju Bilogorom, ne toliko visokim, ali vrlo gostoljubivim gorjem na sjeveru Hrvatske.
U subotu ujutro na južnom parkingu Zagrebačkog velesajma čekaju me nasmijani Mateja i Marko. Baš poput mene i oni će prvi put šetati Bilogorom. Od Zagreba do planinarskog doma Kamenitovac (ili Planinarca kako ga zovu domaći) otkud ćemo krenuti u landranje Bilogorom točno je 99 km. Procjena je da ćemo na lokaciji biti za manje od sat i pol. Tamo nas, pak, čekaju Nena, Vesna i Đuro koji će nas povesti bilogorskim stazama.
Iako po visini najniža, sa svojih 1700 km² površine, Bilogora je jedna od najvećih hrvatskih gora. Smjestila se između dvije rijeke, Drave i Save, pa je stoga dugo vremena nazivana i Međurečkom gorom. Duguje li svoje današnje ime brojnim bilima (kosama) ili ono ipak potječe od bijelog i sivog tla lapora i pijesaka, ni danas se ne može sa sigurnošću tvrditi.
Vesna nas uvjerava kako se sa sigurnošću može pričati o mitološkim bićima koja su oduvijek bili stanovnici ovog gostoljubivog područja i obećava da će nam pričati i o njima iduća tri sata koliko ćemo hodati bilogorskim šumama hrasta kitnjaka, hrasta lužnjaka, graba i bukve.
Ako vidite Bergmandela, pravite se da ga – ne vidite!
No prije mitoloških bića, Vesna otkriva kako je stanovnik Velikog Trojstva bio i Josip Broz Tito sa svojom prvom suprugom Pelagijom i zajedničkom djecom. Kasnije jugoslavenski predsjednik, Tito je u Velikom Trojstvu između 1921. i 1925. godine radio kao mašinist u mlinu, a u kući u kojoj je živio danas je smještena etnografska zbirka.
Dogovor je da danas ishodamo planinarski put “Bilogorskim stazama” koji je otprilike dužine 11,5 km. Na ovom trasiranom putu četiri su kontrolne točke, a po povratku na ručku u Kamenitovcu ispred bjelovarskog HPD Bilogora naš suplaninar Đuro uručit će nam značke za uspješno svladan izazov.
Dok prelazimo cestu i krećemo na svoju bilogorsku avanturu stiže pričica o Bergmandelu, zemaljskom duhu, patuljku s bradom koji je s fenjerom hodao po rovovima rudnika. Naime, ovaj je kraj bogat rudama, lignitom i naftom, pa se stanovništvo bavilo rudarstvom oduvijek. No, nije bilo dobro vidjeti Bergmandela. Kad bi ga i primijetili, rudari su se pravili da ga ne vide. Ako bi patuljak primijetio da ste ga ugledali, moglo je štogod poći po zlu. Bolje je bilo ne dati do znanja kako znate da je Bergmandel pokraj vas.
Vjerovanje u patuljka s fenjerom bilo je toliko jako da se u rudnike u kojima je Bergmandel viđen više ne bi ni ulazilo niti bi se kopale rude. A znate, gdje ima patuljaka ima i divova. Na Bilogori ima Veda, divova većih od kuća, među kojima je bilo dobrih i onih ‘hudih’ ili manje dobrih. Svaka je kuća imala svog dobrog Veda, svojevrsnog zaštitnika koji je nerijetko ukućanima pomagao oko svakodnevnih poslova ili ih pak štitio u slučaju vremenskih nepogoda.
Ako vidite Mabrouka, vrijeme je za čašu – mlijeka!
Takvi veliki bili su sušta suprotnost šumskim deklama koje su bile manje od ljudi, dugačkih ruku i jako, jako dlakave. O svima njima, pa i o Imbrici, mališanu s crvenom kapicom u sakou zelene boje, pisao je Zvonko Lovrenčević, bjelovarski etnolog i etnomuzikolog koji je ’50-tih godina 20. stoljeća na biciklu obilazio bilogorska sela i skupljao djeci i odraslima zanimljive priče.
S pričom o mitološkim bićima stižemo i do OPG Rebić na kojem uživo susrećemo plemenita bića. Naime, na ovom se obiteljskom gospodarstvu uzgajaju konji, ali i proizvodi kobilje mlijeko. Niste li ga nikad prije probali, kušajte ga. Okus mu je blag, vodenast i pomalo slatkast, pa podsjeća na bademovo mlijeko. Konzumira se na dnevnoj bazi, mogu ga piti i osobe intolerantne na laktozu i za jačanje imuniteta preporuča se kura od 30 dana.
Dva dcl mlijeka pije sa zagrijano maksimalno do 40°C, jer na višim temperaturama gubi svoja svojstva. Kod obitelji Rebić osim što ga možete kušati, kobilje mlijeko možete i nabaviti, baš kao i kozmetiku Mabrouk na bazi kobiljeg mlijeka. A možete pokušati i jahati!
Preskačemo jahanje i uz priču o šumskim vilama nastavljamo bilogorskim stazama. Vesna otkriva kako su se vile okupljale na vilinskom igrališću ili plesališću i kako čovjek nije smio kročiti na njega, jer bi ostao nijem. Ako bi, pak, bio te (ne)sreće da ih i ugleda, nikad ga više ne bi pustile, nego bi ga škakljale do smrti. Umrijeti od smijeha na tulumu s vilama u ovom kontekstu dobiva potpuno novo značenje, razmišljam dok se približavamo romskoj kući.
“Udala sam se za Roma i postala najveće Ciganka!”
Krenete li u ovaj svoj prvi hajk po bilogorskim stazama s Nenom i Vesnom, u planu nije predviđeno zaustavljanje u romskoj kući. No, ako mene pitate, to nikako ne biste smjeli propustiti. Romska kuća toliko je zanimljiva lokacija da vam za posjet neće biti dovoljan sat, već nekoliko njih. Pod jabukom pred ulazom u kuću nas je dočekala Slađana Đurđević koja za sebe kaže kako nije Romkinja po rođenju, nego po opredjeljenju.
“Udala sam se za Roma i postala najveća Ciganka”, veselo objašnjava Slađana, pa otkriva kako smo možda puni predrasuda prema Romima, ali su i oni prema nama. I baš je zbog toga sjajna inicijativa koju je Slađanin suprug pokrenuo 2010. godine s ciljem približavanja romske kulture i načina života, povijesti i sadašnjosti. Prije točno 50 godina (8. travnja 1971. godine) u Londonu je održan prvi Svjetski kongres Cigana na kojemu je usvojen i jedinstven naziv za pripadnike ove etničke zajednice – Romi. Naziv Rom dolazi od riječi ”Htom” što na lovarskom romskom znači jednostavno čovjek.
Nemoguće je ponoviti sve što je Slađana pričala iako biste je mogli slušati satima – o zastavi Roma (dvije boje: plava kao simbol nebeskog prostranstva i zelena kao boja prirodnog prostranstva i slobode kretanja, te kotač koji označava vječno putovanje Roma), himni Roma (Gelem, gelem), jeziku (kao službeni je prihvaćen jezik Roma Lovara, jedne od 42 romske skupine kojoj pripada najveći broj Roma u svijetu). Upravo sam u ovoj kući shvatila koliko Romi zapravo žive u skladu s prirodom.
Maglenča je dobar odabir da uz mitološka bića pođete na svoj prvi hajk
Ulazna vrata su im uvijek okrenuta na istok, jer im radni dan započinje s izlaskom sunca, a sunce se najprije vidi na istoku. Nomadski način života učinio ih je vrsnim znalcima biljaka i trava koje su skupljali i čija su djelovanja i blagodati, ali i opasnosti poznavali, te kojima su u konačnici i trgovali. Još je mnogo zanimljivosti vezano za Rome, no nama je vrijeme da nastavimo svoje landranje do posljednje točke današnjeg điranja bilogorskim stazama.
Vraćamo se u planinarski dom Kamenitovac smješten na 242 m / nv i preuzimamo svoje značke za uspješno ‘svladan’ planinarski put ‘Bilogorskim stazama’. Gušterica je upisana u evidenciju obilazaka staze pod brojem 2176, što govori da je već gotovo 2200 ljudi prošlo ovu kratku i slatku bilogorsku planinarsku obilaznicu. Najbolje je tome zajednički nazdraviti za stolom uz odličan roštilj i jako, jako fine palačinke. Poželite li ostati, na raspolaganju su vam novoobnovljene dvokrevetne smještajne jedinice ili velika zajednička prostorija za 40-ak osoba.
Pogotovo poželite li se vratiti drugi dan po još koju priču do Slađane, kao što sam sama poželjela. Pa ipak, ne ostajemo na počinku, već dok u suton napuštamo Maglenču razmišljam kako je ovo stvarno dobar način da uz mitološka bića i Rural Escape Tours provedete dan na jednoj stvarno laganoj i ugodnoj stazi prije nego što krenete na izazovnije planinarske ture.
Moglo bi vas zanimati: Znanost o lutalicama: Je li želja za putovanjima genetski predisponirana?
Tekst i fotografije: Lucija Biondić aka Gušterica