„Živite dobar i častan život tako da ćete, kada ga se u starijoj dobi budete prisjećali, moći uživati još jednom.“ – Dalaj Lama
Ako pratite Randa Fishina (SEO ekipa vjerojatno da), možete preskočiti ovaj tekst jer ste vjerojatno prije nekoliko mjeseci od SparkToroa dobili mail naslova “Chill Work.”
Ako niste, voljela bih da ostanete tu par minuta jer ću vam ga prepričati. Mene je dojmio tekst pa možda bude još nekog. Pogotovo ako gradite svoj biznis.
Kad počnete imati svoj biznis, imate osjećaj kao da ste počeli igrati neku igricu. Svi su bolji od vas. Svi kao da znaju sve poteze, a tebe na svakom uglu iznenadi udarac.
Kad nešto ponoviš više puta, postaješ sve bolji u tome. Zato me ne iznenađuje što su neki ljudi višestruki poduzetnici. Jer im otvaranje i vođenje firme ide lako. Nekako kao da se svi trude i nadaju postati famozni Jednorog – firma koja vrijedi milijardu američkih dolara.
Razumljiva je želja ljudi da se žele osjećati bitnima, a želja da budete dio “elite” najboljih poslovnjaka moćna je droga.
Ono što mnogima nije razumljivo jest da ne žele svi biti kao oni.
Što ako ti nisi zainteresiran za širenje posla?
Ako ne želim postati ne Jednorog, nego ni voditelj tima od 2, 3 ili 20 ljudi, čini li me to manje ambicioznom…
U mnogim tuđim očima vjerojatno da. “Ona ti radi solo,” ponekad zvuči kao da sam slabašna. Kao da se nitko ne želi družiti s tobom. Neki očekuju i da im spustim cijene. Tako je nedavno jedan odgovor na moju ponudu glasio “mislili smo da ćete biti jeftiniji od većih agencija.” Valjda misle da nemam posla pa ću raditi za mrvice, bit će mi valjda čast raditi za manje para nego što drugi rade.
Ljudi mjere ambiciju mjerljivim faktorima. Moraš povećati firmu, promet, prihode. Brojke su svima razumljive. Zato s njima najčešće povezujemo ambiciju.
No nisam manje ambiciozna ako točno znam što želim i ne želim, ako znam di se sprema udarac pa ga izbjegavam, ako mi se više ne da igrati igricu i “pobjeđivati”.
Randova kolegica Amanda Natividad objasnila je kako rade u firmi, nazvavši njihov način rada “Chill Work” – neobično strpljiv, zreo i opušten pristup građenju biznisa. Nešto kontra hustle ekipi.
I tu sam se prepoznala.
Kako je Amanda objasnila, za Chill work trebate imati neka uvjerenja koja su dosta anti-američka, ja kažem anti-hustle.
To su redom:
1. Život je više od posla i ako imate taj luksuz da stres i nesreću zamijenite za zadovoljavajući život, trebali biste žrtvovati financijski dobitak da to ostvarite.
2. Iskorištavanje rada drugih za vlastito bogaćenje loše je i pogrešno. Pošteno platiti ljude, ali im omogućiti jednaku udobnost kao i sebi nije samo moralno, nego će vjerojatno donijeti i bolje rezultate jer…
3. Ljudi najbolje rade kad se osjećaju sigurno, kad su odmorni, sretni s poslom i vjeruju da on ima smisla. Stvoriti takvu atmosferu zadaća je lidera.
4. Najvažniji posao svih jest donositi najbolje odluke. One će više utjecati dugoročno na rezultate od količine proizvedenog.
Cilj nije prodavati više po nižim cijenama i raditi što je moguće više nego se fokusirati na manju zaradu, ali imati više života.
Da preskočim na ono pitanje koje će mnogima koji tek startaju biznis ili su pregorjeli nakon par godina haslanja doći…
KOJI SU VAŠI ŽIVOTNI PRIORITETI?
Možda vam pomogne ovaj tekst iz 2011. godine kojeg je Ryan Waggoner objavio na Hacker News:
“Tamo 2009. godine pokrenuo sam s partnerom firmu. Čitao sam kako su startupi jako teški i kako moraš sve staviti na kocku, svoje zdravlje, novac, odnose, sve. To je uobičajena spika u startup svijetu (a kod nas bih rekla i u svijetu agencija i startupa di se fura #agencylife i #startuplife pa se očekuje od radnika i suradnika da budu dostupni u 22 sata, u 7 sati, a i vikendom po mogućnosti op.a.) i stalno slušam kako su osnivači firmi žrtvovali svoje brakove, radili 19 sati dnevno, spavali pod stolovima u uredu da bi ostvarili svoj san.
Poruka je vrlo jasna: trebate biti voljni napraviti sve da uspijete.
Članci poput ovog hranili su moj ego i imao sam osjećaj da sam dio elitnog kadra osnivača, a onda je moj startup propao, ostavivši mene i partnera u ogromnim dugovima i neredu kojeg smo trebali počistiti.
U međuvremenu je moj prijatelj pokrenuo mali projekt sa strane koji je stabilno rastao do razine da je njegovoj obitelji omogućavao lijep život, s naznakama da kroz 5-10 godina zarađuje i milijune. I mislim da nije previše u stresu. Voli to što radi i ima hrpu vremena za sve, obitelj itd.
Cinici među nama mogli bi to nazvati “lifestyle businessom” i bili bi u pravu.
Ali mislim da njega to ne dira.
Što više promatram svijet oko sebe, sve se više pitam ima li uspjeh startupa veze s tim da si upropastiš život…
Često čujete kako su se uspješni vlasnici firmi ubili (ne doslovno, hvala bogu) da bi došli do uspjeha. Ali ne čujete sve one koji su riskirali oko svega, uništili si veze i živote i zatim poslovno propali (a takvih je preko 95% startupa op.a)
Sve više viđam ljude koji marljivo rade, ali paze na sebe, na svoje zdravlje i odnose, pazeći da ne prijeđu svoje granice.
Ključ je u strpljenju i poniznosti, ono što 20-godišnjacima jako nedostaje.”
I ja znam sve više onih kojima je puna kapa drame, agency lifea, startup lifea, menadžiranja…
Puno osnivača sada gradi male biznise koji su fokusirani na “imam dovoljno da živim lijep život.”
Nekad ćete pročitati da ih zovu “lifestyle businessima ” ili “indie kompanijama”. Zovite ih kako želite, samo ne manje ambicioznima. Jer ako su ti ambicije u životu samo pare i naslovi da imaš 100 ili 100.000 zaposlenih, dođe mi da te zagrlim. Žao mi je što živiš takav život.
Uspori, život ionako prebrzo prolazi. Živi u svojim najboljim godinama, nemoj samo raditi da bi živio nekad u budućnosti. Probaj za promjenu uživati u sadašnjosti ako ikako možeš.
Moglo bi vas zanimati i: Slow living – istine i mitovi o voljenom konceptu
Tekst: Barbara Slade Jagodić
Foto: Unsplash