Unatoč etabliranoj poziciji u kulturno-književnom prostoru, Annie Ernaux i dalje se nenametljivo drži na mojoj francuskoj polici. Zna da je tamo oduvijek, i prije medijskih etiketa poput one Proust našeg doba, koje se prišivaju uz njezino ime. I zna da će je nadopunjavati svojim novim naslovima. Njezino takozvano plosnato pisanje jedno je od najrječitijih na koje sam u književnosti naišla. Naizgled lišeno emocija i faktografski hladno, no zapravo izuzetno dojmljiv pokušaj hvatanja sa stvarnošću u koštac.
Sve važne teme u svojem životu voljela bih sagledati na način Annie Ernaux – pretvoriti osobno iskustvo u „kolektivnu pripovijest“, smjestiti ga u jasan kontekst, pisanjem „iskopati makar jednu jedinu stvar koja nam može pomoći da shvatimo – da podnesemo – ono što se zbiva i što činimo”. To svoje umijeće Ernaux iznova potvrđuje i u svojem, kod nas najnovije objavljenom naslovu “Djevojačke uspomene” (OceanMore, u prijevodu Vlatke Valentić), u kojima se vraća djevojci iz 1958., koju je istinski htjela zaboraviti, „da više ne misli kako mora pisati o njoj, o njezinoj žudnji, ludilu, gluposti i ponosu, njezinoj gladi i krvi koja joj je presušila”.
“Djevojačke uspomene” su rekonstrukcija jednog ljeta
No, nikad nije uspjela u tome.
To je nadjačao strah od mogućnosti da iskustvo „upravo te i nijedne druge djevojke ostane neobjašnjeno i uzalud proživljeno”. Stoga se Ernaux beskompromisno bacila na rekonstrukciju ljeta spomenute 1958. godine, koje osamnaestogodišnja djevojka Annie provodi radno, brinući se za djecu u jednoj od kolonija kojih je u Francuskoj bilo posvuda. Kolonija je ujedno i prostor njezine slobode, žudnje i prvih seksualnih iskustava, koja će naposljetku donijeti sram i započeti neminovni proces sazrijevanja.
Odrasla Annie upustila se u pisanje, i to gotovo šezdeset godina nakon, ne bi li dokučila ponašanje te djevojke, ali i razmotrila okvir tadašnjih društvenih normi koje su djevojkama nametale određena očekivanja. U tom se nastojanju najbolje očituje Ernauxin prosede – u priči o osobnom „treba otići dalje, definirati podlogu – društvenu, obiteljsku i seksualnu… potražiti povode i izvore…” Ona u Djevojačkim uspomenama ne gradi fikcionalan lik, nego „razgrađuje djevojku koja je nekoć bila”.
A bila je ponosna jer je drukčija, s darom za učenje, najintenzivnije je živjela u citatima iz knjiga koje je pročitala, nije imala svoje utvrđeno ja, ali „bila je neustrašivo sigurna u vlastitu inteligenciju i snagu, s nekom apstraktnom vjerom u budućnost”. No, s odmakom gledano, bila je i neotesana, nesigurna i puna društvenih nepoznanica. Iz kolonije izlazi s odjekom „posprdne agresije” i slika koje su drugi stvorili o njezinim slobodnim izborima. Kako bi rehabilitirala tu osamnaestogodišnju, zapravo neustrašivu sebe, Annie se hvata u najtješnji mogući koštac s istinom jer joj se sve drugo čini pukom aproksimacijom.
Ulovljen život i vrijeme
„Među tisućama imenica, glagola i pridjeva nastoji naći one koji će joj pružiti sigurnost – iluziju – da je u najvećoj mogućoj mjeri dosegnula stvarnost” tog ljetnog iskustva, kao i onih iskustava koja su uslijedila i potvrđivala njezine nove identitete. Jedan od njih bio je i onaj emancipirane djevojke koja je svoje uspomene iz kolonije suočila s „tisuću stranica besprijekorne argumentacije, tumačenja muško-ženskih odnosa… koje je ispisala Simone de Beauvoir i koje su joj pomogle u afirmaciji vlastite transcendencije.
I nakon još jednog pročitanog naslova Annie Ernaux mogu iznova potvrditi da ona zaista na jedinstven način zna uloviti život i vrijeme, „istražuje jaz između zastrašujuće stvarnosti onoga što se zbiva u trenutku dok se zbiva i čudne nestvarnosti koja mnogo godina poslije ovije stvari koje su se dogodile.” Nudi nam „poučan dokaz da nije bitno što se dogodi, nego što s tim činimo.” Je li to i najveća istina Ernauxina teksta?
Odgovor na to pitanje najbolje je otkriti čitanjem.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor