Duša blista u prisustvu ljudi čija postojanja mirišu ljepše nego sakura.
Ovo je rečenica koju sam osmislila gledajući predivan crtež japanske trešnje – sakure. Držim je u važnom džepu svoga uma tako da ju uvijek mogu izvaditi i napomenuti se kako, iako smo danas razbacani svuda po svijetu, imam svoje sakure koje mirišu i cvjetaju u mojoj duši bez obzira koje je godišnje doba i na kojoj smo udaljenosti.
Danas vam donosim jedan poseban razgovor, a kroz njega predstavljam iznimnu osobu.
Anica Miličević, u mojim mislima još uvijek Ištuk – djevojački.
Anica, dodir s umjetnošću kroz riječ i note, osoba zbog koje sam imala tremu dok sam pisala njezino ime.
Dragi čitatelji, uživajte u ovom razgovoru čijoj kvaliteti mogu parirati jedino svemirska prostranstva. Dajem obećanje.
Draga Anice, rekla si mi da je, kod predstavljanja, dovoljno reći da si mama dvojice dječaka, supruga i profesorica violine u Glazbenoj školi Franje Kuhača u Osijeku. Najveći su oduvijek najskromniji, i to je činjenica.
Zagrebimo ispod površine – Anice, tko si ti iza majčinstva, iza uloge supruge i profesorice?
Draga Inga, prije svega hvala ti što tako iskreno i hrabro progovaraš o mnogim problemima i pitanjima koja muče ovaj svijet u kojem se nalazimo. Izuzetna mi je čast odgovarati na tvoja pitanja i biti maleni djelić tvoje priče. Također sam i vrlo emotivna, budući da naša priča seže daleko u prošlost i prvu generaciju tada novoizgrađene „japanske škole“. U životu sam doživjela mnogo toga, no ponekad se pitam je li išta bilo toliko iskreno kao krugovi oko škole za vrijeme velikoga odmora i razgovori koje sam dijelila s tobom i ostalim djevojkama, plahi i bojažljivi, no toliko puni nadanja i snova.
Zaista, Inga, razmišljam o tvome prvome pitanju i ne mogu ti reći ništa drugo osim da sam nakupina misli i sjećanja, putnik u ovome trenutku koji mi je darovan, promatrač svakodnevnih sitnica koje zajedno tvore ono što nazivamo životom. Vječni tragač za onim iskonskim u nama, za ljepotom, za istinom i za ljubavi. Skupljač knjiga i slobode, zaljubljenik u jesen i pop-art umjetnost, stare filmove i fotografije, glazbu Eve Cassidy i miris maminih tek pečenih buhtla s čokoladom.
Vratimo se 20-ak godina unazad! Uz svaki poziv na tvoj kućni telefon nakon moga pitanja “Mogu li dobiti Anicu?” uslijedio je zvuk violine u pozadini i odgovor “Nosim joj telefon, Anica vježba”.
Sasvim sukladno očekivanjima, postala si profesorica violine. Najveći problem današnjice je fokus. Kako ti je uspijevalo da, dugi niz godina, ostaneš dosljedna svome instrumentu? Što te držalo “unutra”, osjećaj, spokoj, cvjetanje kroz glazbu, natjecateljski duh ili nešto drugo?
S radošću se sjećam tih tvojih poziva, pogotovo onih kada smo već bile gimnazijalke i u različitim razredima, pa smo se neprestano „zivkale“ da vidimo koliko je težak bio kontrolni i što je pitala iz povijesti. Ponekad mi se stvarno čini da su to bila neka jednostavnija i lakša vremena, ili smo ih barem mi tako vidjeli.
Bez razmišljanja ti mogu odgovoriti na ovo pitanje – bio je to moj pokojni profesor violine Vasilij Buzmakov. Čovjek od malo riječi, a puno djela. Sjećam se dana kada sam počela zaozbiljno vježbati. Bila sam treći razred niže škole i s violinom sam se susretala pola sata prije nastave, ako i toliko. Obično to tako biva, da se prvi razredi lakše svladavaju i onda imamo tu prijelomnu točku negdje u trećem ili četvrtom razredu. Došla sam na nastavu nespremna i pokušavala sam to prikriti. Sada kada sam i sama profesorica vidim koliko je to zapravo nemoguća misija, no dijete će uvijek pokušati. Profesor me zaustavio otprilike na sredini skladbe i upitao me koliko sam dugo vježbala. Sekunde u kojima sam razmišljala hoću li biti iskrena ili ne činile su se kao vječnost u mojoj glavi. Odlučila sam se za iskrenost i odgovorila mu da je to bilo petnaest minuta prije sata. Profesor me dugo gledao, prislonio prste na svoje čelo i rekao: “Kamo ideš?”. Ja i danas pamtim ponor koje su u meni izazvale njegove riječi, mogla bih podnijeti viku, kritiku, no to njegovo tiho razočarenje me dotuklo. Otišla sam kući, počela vježbati i od toga dana nisam više prestala. Duboko vjerujem da me taj dan odredio kao osobu i odredio moj put koji i danas pratim. Kada postaneš svjestan da netko vidi veličinu u tebi i da ne pristaje od tebe ni na što manje, i ti sam počneš vjerovati u sebe, počneš željeti let i počneš sanjati i maštati o onome što bi mogao biti. Stoga se i ja danas trudim biti to za svoje učenike – osoba koja će proniknuti u dubinu njih samih i pomoći im da pronađu put do onoga najboljeg u njima.
Znaš i sama koliko sam oduševljena činjenicom da su tvoji roditelji podigli troje djece, i da ste sve troje, svatko na svoj način – zauzeli jedan kvalitetan i odmjeren stav prema društvu, djelovanju u njemu i življenju. Kako bi opisala njihov utjecaj na vas?
Hvala ti, Inga, što spominješ naše roditelje. Namjerno govorim „naše“ jer u tome leži i odgovor na tvoje pitanje. Nijedna od nas dvije više ne živi u rodnome Mostaru i vjerujem da i tebi mnogo znače one sitnice koje čuješ od doma, da te netko pozdravio, pitao za tebe ili te samo spomenuo. Svaki put kada moja mama sretne tetu Venku pošalje mi poruku „Vidjela sam Inginu mamu, puno te pozdravila.“ Ona zna kako se zove tvoja mama, no ne oslovljava ju imenom, nego koristi sintagmu „Ingina mama“. I u tome se krije jedina i prava istina – mi smo odraz svojih roditelja, naši pokreti, naše misli, naše želje, naši strahovi. Sve ono što jesmo, što nismo i sve što želimo biti, sve to vučemo iz roditeljskoga doma i pokušavamo na neki način implementirati u vlastiti život. Kroz odrastanje je bilo raznih situacija i raznih poslova kod mojih roditelja, trenutaka kada smo imali i kada nismo imali, kada je bilo dobro i kada je bilo loše. Ni u jednome trenutku se nisu pokolebali, nisu odustali i nikada nisu dopustili da ih život zgazi. Gledajući njih naučila sam kako biti hrabar, kako se boriti i kako nikada ne odustati. Moja mama nikada nije odustala čak ni od naših čarapa, brižno je ušivala svaku rupu na palcu ili peti, pa kako onda da ja imam obraza ne slijediti svoje snove. Snove kojima su oni utrli put tako što su nas voljeli, dali nam svoje vrijeme, pažnju i podršku. Mislim da je to najvrjednije što roditelj može dati djetetu.
Vratimo se u sadašnjost, u tvoje iskustvo rada sa djecom. Kako to danas izgleda? Je li fokus postao mit? Nedavno smo razgovarale o pojmu artikulacije, o slaboj komunikaciji. Jesu li se današnje generacije mladih preselile na mobitele ili postoje li još oni koji znaju kakvu vrijednost nosi gledanje oči u oči?
Nedavno smo imali seminar i edukaciju s predivnom profesoricom s Muzičke akademije Zagreb, Marijom Ćepulić. Dotakli smo se naravno i problema s kojim se nažalost sve češće susrećemo, a to je nedostatak bazične motorike i koordinacije u djece. Nije rijedak slučaj da se djecu mora učiti kako stajati ravnomjerno i čvrsto na dvije noge, kako promijeniti težinu i ravnotežu, kako rotirati ruke i dlanove. Inga, mi smo se igrali u pijesku, u blatu, prelijevali smo vodu iz jedne u drugu posudu, igrali se klikerima, crtali, rezali škarama, pravili one kutijice od papira koje se otvaraju kada ih stisneš prstima. Čini se kao beznačajno, čini se kao igra, no to sve razvija finu motoriku kod djece, spaja živčane završetke prstiju s onima u mozgu, povećava broj sinapsi, povećava koncentraciju. Učitelji i odgajatelji vrište na sav glas da imamo generacije djece koja su motorički nerazvijenija od prosjeka, svake godine sve više i više djece dobije odgodu upisa u prvi razred. Roditelji se mukom muče da ih upišu na još jednu aktivnost koja obećava stimulans i razvoj svih parametara, a potpuno su slijepi na činjenicu da uzmu mobitele djeci iz ruku i pošalju ih van da se igraju. Gore spomenuta profesorica je istakla kako u radu s malom djecom redovito napravi pauzu i zamoli dijete da otrči krug-dva po učionici. Djeca su stvorena za kretnju, sve ostalo je oduzimanje i usporavanje njihova prirodnoga rasta.
Moj suprug me često zeza da sam našoj djeci više tetka nego roditelj, no oko jedne stvari sam nepopustljiva – vrijeme pred ekranima i mobiteli. Ekrani su im strogo dozirani i ograničeni, a što se tiče mobitela uopće ne vidim trenutak u bližoj budućnosti kada će im biti dozvoljen. Jer, osobno mislim da se varamo kada kažemo da su djeca na mobitelima jer tako žele. Mislim da su na mobitelima jer im ništa drugo nije ponuđeno, a nemali broj puta sam se susrela sa dječjim očima u učionici, parku, ulici, koja se sva zaokrugle i zaigraju kada im se obratim sa zanimanjem i započnem razgovor. Voljela bih da toga budemo svjesni.
Kako kotira glazba u trenutačnom društvu, uopćeno – kakav je odnos prema glazbenim školama? Možeš li iznijeti svoj stav o tome kako nam umjetnost može pomoći u ostvarenju cjeloživotnog učenja?
Umjetnost je oduvijek balansirala negdje između same društvene margine i najuvaženijeg položaja, tako da se to nije mnogo promijenilo ni danas. Svaki iole važan događaj je oplemenjen glazbom, glazba je posvuda oko nas, od trgovačkih centara, pa do predsjedničkih inauguracija. Širok je to spektar primjene jedne vrste izvedbene umjetnosti i vrlo je nezahvalno pokušavati staviti nekakve etikete na glazbu. Budući da sam i sama potekla iz glazbene škole i da radim u takvoj ustanovi, ja ću dovijeka braniti veličinu i moć klasične glazbe. Ne znam, Inga, ja se naježim od same pomisli da djelo koje je napisano prije nekoliko stotina godina i danas izazove iste emocije i misli kao kada je prvi put izvedeno. Zbog klasične glazbe ja vjerujem u vječnost i zbog toga duboko vjerujem da vrijednost glazbenih škola nikada neće izostati, možda ćemo se morati malo prilagoditi, možda ćemo morati naći novi način implementiranja glazbene naobrazbe u općeobrazovnu, no vjerujem da će uvijek biti onih koji će tu vrijednost prepoznati. Ako ne od vladajućih struktura, onda barem od ovih bitnijih, nevladajućih, od djece željne znanja i iskustva, od djece koja gore kao što smo i svi mi sami nekada gorili, za svojim željama i snovima.
Brojna su istraživanja koja svjedoče o beneficijama bavljenja glazbom, kako u ranijoj tako i u kasnijoj životnoj dobi. Da bi se nešto interpretiralo točno onako kako je zamišljeno potrebni su sati vježbanja, velika količina discipline, visoka razina koncentriranosti, dosljednost, ustrajnost. Zamisli koliko je takva jedna radnja u mogućnosti stimulirati naš mozak, naše živčane stanice i naše tijelo! I pored toga bavljenje glazbom potiče empatiju, suradnju, jača međuljudske odnose, gradi integritet i sposobnost kritičkoga razmišljanja, jača samokontrolu i samoregulaciju. Nedavno sam od jedne meni drage osobe čula kako je njen sada odrasli sin izjavio kako mu je učenje gitare u osnovnoj školi pomoglo da danas bude bolji fizičar, jer mu ništa na fakultetu nije bilo toliko izazovno kao ono što je njegov profesor tražio od njega pri izvedbi zadane skladbe. Zar nije to nešto za što se vrijedi boriti i što neprikosnoveno zaslužuje svoje mjesto u društvu? Duboko vjerujem da jeste.
Koje korake bih ja kao roditelj mogla napraviti ako želim dati djetetu priliku da svira instrument? I kada uopće, u kojoj fazi, odnosno s koliko godina ponuditi takvu izvannastavnu aktivnost?
Upisati ga u glazbenu školu, uskoro će prijemni ispit. Šalu na stranu, glazba bi trebala biti neizostavni dio svakoga dana. Još starim Grcima, koje često stavljamo na pijedestal u pristupu obrazovanju, glazba je bila neizostavan dio odgoja. Mislim da je jako bitno da dijete ima pristup glazbi, bilo na radiju, nekome playeru, zvučniku. Glazba je djeci prirodna i oni od malena na nju reagiraju, osjete ju i prate njen ritam. Prošle godine sam s svojim suprugom imala čast održati jednu malu glazbenu radionicu u sklopu grupe za podršku dojenju. Pronašli smo i osmislili mnoštvo igara za todlere i bilo je prekrasno vidjeti koliko su djeca u njima uživala. To je prvo što moramo imati na umu pri nuđenju glazbe predškolcima – igra, sloboda i nesputanost. Jedna od tih igara je vrlo jednostavna. Na stol poslažemo mnoštvo predmeta, od igračaka, šalova, kapa, kuhinjskih žlica. Pripremimo poticajnu glazbu, predlažem Saint-Saensov Karneval životinja ili Peću i vuka Sergeja Prokofjeva. Kada stisnemo play djeca potrče do stola i uzmu samo jedan predmet, te plešu s njime dok god glazba traje. Kada stisnemo stop, djeca se zaustavljaju s predmetom u rukama. Na ponovni play se vraćaju do stola, ostavljaju predmet koji drže i uzimaju drugi. Djeca će u tome uživati, bit će trke, smijeha, cike, no ono što se zapravo događa je vježbanje slušanja, vježbanje reagiranja u zadatom trenutku, vježbanje koncentracije i slušanja uputa, kao i vježbanje suradnje – ne mogu uzeti predmet koji je zauzet, nego moraju popustiti svojim impulzivnim nagonima i uzeti prvi slobodan jer igra traje. I zaista je to nešto što svatko može provoditi u svome domu, ovo je samo jedan primjer od mnogih. Najvažnije je da to bude igra, no s jasno određenim uputama. Na taj način djeca se pretvaraju u malene spužve s nevjerojatnom mogućnosti upijanja.
S takvim igrama se može početi vrlo rano, one su osmišljene za djecu predškolskoga uzrasta. Ja ih osobno biram ponuditi djeci u okrilju našega doma. Ne mogu reći da sam protivnik predškolskih aktivnosti, no bolno sam svjesna činjenice da svaki trenutak koji provedu po raznim tečajevima i treninzima im je jedan trenutak manje s nama, kao i da su zaista maleni samo jednom. Naravno, svatko će odlučiti u skladu sa svojim životnim ritmom i preferencijama. Postoji mnogo programa predškolskog glazbenoga obrazovanja i mnogi od njih su zaista kvalitetni, od Suzuki violinske škole pa nadalje, tako da neke preporučene dobi nema, to ostavljam svakome da odluči u skladu sa svojim afinitetima.
Tvoj suprug je glazbenik. Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla, imate li očekivanja od svoje djece?
Očekivanja definitivno ne, no imamo želje. Da budu dobri ljudi, vjerni i odani prijatelji, empatični, hrabri i ustrajni, sigurni i nepokolebljivi, pravedni i pošteni, osjetljivi na bol i tugu drugih, spremni podijeliti sreću i iskreno se radovati zbog tuđih uspjeha, sretni, voljeni i ispunjeni. Ako to uspijemo, smatrat ću da smo se ostvarili kao roditelji. Sve ostalo što budu željeli, odlučit će sami.
Nedavno smo razgovarale o aplikacijama za pričanje bajki, rekla si mi: „Može mobitel svašta ali ne može zagrliti poput majke i oca, a koje dijete ne treba zagrljaj kada se pojavi vještica?“
Na odjelu dječje knjižnice radi jako draga teta s kojom često razgovaram kada vraćamo knjige. Jednom mi je sva osupnuta pričala kako ju je šokiralo da roditelji mijenjaju završetke bajki koje smatraju strašnim ili neprikladnim. „Bajke su horor priče“, rekla mi je, „one se čitaju u toplini doma, u zagrljaju, kako bi djeca znala da život možda neće uvijek biti dobar, ali jako je važno da znaju gdje i kako uvijek mogu potražiti zaštitu.“
Da, mogu skupiti dovoljan broj bodova na aplikaciji i otvoriti svaku priču koja se nudi. Ali, kakvu poruku time šaljem svome djetetu? Kome će se on onda okrenuti kada mu bude teško? Sve je to tako jako povezano, Inga, na načine kojih nismo ni svjesni. Ništa, apsolutno ništa ne može nadomjestiti vrijeme koje poklanjamo svojoj djeci. I sve su smislili, no još nisu uspjeli smisliti aplikaciju za dom, za ljubav, za sigurnost, za utjehu. Za to ipak još uvijek imamo samo ove dvije ruke da prime, čuvaju i odagnaju sve strahove.
Što misliš jesmo li kao društvo svjesni da ćemo ukoliko nastavimo dopuštati da nam tehnologija odgaja djecu za rezultat dobiti nezainteresirane ljude, neosjetljive na bol drugoga?
Nažalost, mislim da nismo. I mislim da tehnologija preodgaja i odrasle ljude. Koncentracija nam je raspršena, fokus gotovo nikakav, mozak kao da više nije u stanju pratiti išta što traje duže od par minuta ili čitati išta što je duže od nekoliko redaka. U beskonačnome skrolanju bivamo zapljusnuti s bezbroj činjenica koje se ne mogu procesuirati i sve rezultira pažnjom razasutom posvuda, usmjerenom ni u što. Moram ti priznati da me to često plaši. Plaši me na što su sve ljudi spremni zbog lajka, zbog pregleda, zbog popularnosti. Koliko smo postali tupi i neosjetljivi, koliko nalikujemo onim strojevima iz SF filmova kojih smo se kao djeca bojali, koliko smo nesposobno prepoznati kada netko do nas pati, kada je nekome potrebna pomoć. U trenutcima očaja pomislim da nismo čak više ni u tonućem brodu, da je brod odavno razgrađen na morskome dnu. Trudim se tada veseliti malim stvarima, radosti moje djece kada priredimo obiteljski piknik, pjevanju moga muža, bojama proljeća. Ponekad mi uspije.
Izgleda mi, ponekad, da nas polagano stiže era ljudi koji nisu u stanju niti razviti emociju, odnosno nose u sebi onu najopasniju stvar – izostanak iste. Za kraj, dodajmo svemu začin optimizma. Kako ćemo se boriti, možemo li riječju i prkosom pomjeriti planine?
Inga, možda si čula za onu izreku o crnim i bijelim tipkama klavira. Bijele su za sretne trenutke, crne za tužne, no potrebne su i jedne i druge kako bi glazba bila potpuna. Vraćam u glavi svoj život, naš život, način na koji su nam putevi bili isprepleteni godinama, tvoje riječi utjehe kada su mi bile potrebne, tvoj zarazni smijeh, tvoju energiju, tvoj život isprepleten oko cijele tvoje obitelji, tvoju majku i oca kako mi prave kavu dok kod njih printam diplomski rad. Da je netko prije dvadeset godina rekao onim djevojčicama koje jedu duge kifle s Poli salamom iz piljare pored škole da će danas voditi ovaj razgovor, vjerojatno bi pomislile „nema šanse“. Činjenica da ga vodimo je čudo. Činjenica da smo i dalje prijateljice je čudo. Činjenica da smo na različitim dijelovima svijeta došle do istih zaključaka je čudo.
Stoga da, biram vjerovati da se riječju i prkosom mogu pomjerati planine, tektonske ploče i usađena uvjerenja. A, borit ćemo se, draga moja, ovakvim malenim, svakodnevnim čudima. Vjerujući u njih odbijamo dati svoju suglasnost ludilu koje nas okružuje.
Hvala ti, draga Inga na ovome predivnome i iscjeljujućem razgovoru, sretna sam što te znam.
Draga Anice, hvala tebi za svaku riječ koju si ostavila meni, a na našem portalu. Hvala što si nam dopustila da uronimo u tvoj svijet tolerancije, i hvala što ostavljaš vjeru u bolje sutra, u napredak.
Kratke proze iz svog umjetničkog stvaralaštva Anica Miličević krije na Facebook profilu, kao i na Facebook stranici Anica.
Razgovarala: Inga Marić
Foto: Privatna arhiva