Fotografija je izniman medij. Kad se jednom naučiš služiti fotoaparatom ili mobitelom koji uistinu rade savršen posao teško je prepoznati kada fotografiranje preuzima trenutak i tebe samoga, i tvoje vrijeme, i prisutnost.
Zalasci Sunca, djeca, veliki događaji, rođendani, prvi koraci, bilo što – prvo posežemo snimati, fotografirati.
No, jedno vraški dobro pitanje… koliko tih fotografija poslije pobrišemo, koliko njih uistinu vrijedi zadržati?
Razmisli što se zapravo događa sa tim trenutkom koji se nikada više neće ponoviti?
Zabilježimo li taj trenutak ili jednostavno prekinemo vlastiti doživljaj istoga u želji da ostane zabilježen kamerom?
Kad sam sebe prije par godina krenula pitati ove stvari shvatila sam da sam dosta trenutaka zapravo izgubila.
I gledam tome ravno u oči.
Posve iskrena, priznajem, da – neke trenutke sam izgubila jer sam ih željela ovjekovječiti i nisam stigla biti tu i iza objektiva i u tome trenutku.
Fotografija je strast, i kao netko tko izrađuje fotografije i slaže nadobudno u albume mogu reći da imaju bezvremensku vrijednost. Milijun puta sjedim uvečer sama i gledam uspomene sa putovanja, i puno puta mi pomognu prisjetiti se mnogih nezaboravnih mjesta koje je mozak već negdje pospremio u sam kraj ladice koju odavno i ne otvara.
Milijun puta zasuzim uz činjenicu koja je vidljiva jedino na fotografijama – djeca prebrzo rastu.
Kao ljudsko biće sklona sam živjeti po navici i mogu reći, iz iskustva, da se zapravo moramo naučiti zaustaviti.
Moramo pronaći svoj zlatni gumb,
naučiti podvući crtu.
Moramo se sjetiti vladati sobom.
Ne moramo, praktično ne moramo ništa ali bilo bi korisno prije nego krenu sijede i život kaže i tebi i meni da smo ovu priliku, u ovom obliku i energiji potrošili.
Tamo gdje je moja granica, možda nije tvoja.
Tamo gdje se nalazi moj odgovor na ovo pitanje možda neće biti tvoj.
Ali dok živimo u dobu u kojem se dokumentira svaki objed, svaka kava, svaki susret – bilo bi dobro uključiti i alarme za količinu. Ne vidim ništa loše u tome, ali vidim i to da je život prolazan i da ne bi imalo smisla na smrtnoj postelji uočiti kako je sve prošlo pored nas ili kroz kameru. Ne želimo biti ti čiju su inteligenciju prerasli pametni telefoni. Zato svjesno postavljamo mjeru.
Što mi pomaže provesti u djelo ovo o čemu sam pisala?
Nove, a stare navike koje ispod teksta dijelim sa vama.
Šetnja bez mobitela
Kad fotografirate primjerice na putovanjima ili generalno – koristite opciju od tri pokušaja.
(Smišljeno od strane jednog supruga koji je rekao da ne želi provesti putovanje fotografirajući ga, uveo je pravilo tri pokušaja – tri fotografije, ukoliko ne dobiješ što ti paše – više sreće drugi put.)
Rezultat – vrlo brzo naučiš ili biti zadovoljan ili napraviti prekrasnu fotografiju čak iz jednog puta.
Mobitel u drugoj prostoriji
Kad si doma mobitel sakrij oku, ostavi ga u drugoj prostoriji, a ne u onoj u kojoj boraviš.
Planiraj fotografiranja
Obiteljska mini fotografiranja na godišnjoj razini su odlična ideja za sve one koji vole pratiti djecu dok odrastaju.
Postavite si izazove
Možete odlučiti primjerice imati tri dana u tjednu bez fotografiranja.
Bez želje da sve zabilježimo objektivom – okruženju i ljudima pristupamo s posve drugom namjerom, uvlačimo se duboko u trenutak, u prizor, u razgovor, prisutni smo.
Sretno!
Moglo bi vas zanimati i: Koliko vremena posvećuješ onima koje nazivaš svojim bliskim ljudima?
Tekst: Inga Marić
Foto: Inga Marić, Pexels