Nije li pomalo kontradiktorno pisati za portal koji nosi naziv Slowliving, a ipak u sebi svaki dan voditi unutarnji monolog u kojem samu sebe požurujem? Hm, rekla bih, tako kontradiktorno i tako ljudski.
U moju obranu, vodim svakodnevne borbe u nastojanju da doista usporim, a u nastavku ću i objasniti što me ustvari najviše potaknulo na usporavanje.
Oduvijek sam u sebi imala potrebu za nekim požurivanjem i uvijek sam osjećala kao da s nečim kasnim. Tako se moj život godinama i godinama odvijao u najvećoj brzini sve dok se jednog dana nisam zapitala gdje to ja ustvari kasnim i gdje svi kolektivno žurimo…
Je li utrka s vremenom uništila uživanje u procesu?
Osoba koja me prvi put potaknula da zastanem i razmislim gdje ja to ustvari toliko žurim je moj trogodišnji sin. Uz njega sam počela primjećivati koliko su djeca prisutna i koliko sve rade maksimalno fokusirano. Šetnja s njim podrazumijeva stalno stajanje kako bi pogledao list, cvijet, pticu, psa na što bih ga ja prije nervozno podsjećala kako žurimo iako smo realno bili u ležernoj šetnji. Valjda mi je ta žurba prešla u naviku…
Tako su te naše šetnje izgledale sve dok se jednom nisam prisjetila koliko ja kao dijete nisam voljela to požurivanje od strane mojih roditelja. Odlučila sam pokušati drugačije. U sljedećoj šetnji sam pokušala i ja usporiti i pokušati promatrati sve oko sebe. Očekivala sam da ću na djetetovo prvo stajanje osjetiti onu staru nervozu, ali dogodilo se potpuno suprotno. Počela sam uživati u procesu. Odjednom sam svjesnije vidjela sve oko sebe, upijala sam prizore, mirise i osjetila onu čistu radost koja je ostala zatočena u onoj djevojčici koja je navikla biti požurivana.
Tek kada sam naučila voljeti i poštovati proces, počela sam živjeti istinski svjesno.
Usporavanje u svakodnevici
Vjerujem kako svi vi imate mnoštvo obveza u svojim danima, ali vrijedi se ponekad zapisati što je od tih obveza stvarno naše, a što nam je nametnuto. Isto tako, ako obvezama pristupite svjesno i potpuno fokusirano vjerujem kako ćete poput mene početi više uživati, ali i obavljati sve brže. Meni je mobitel bio velika prepreka u produktivnosti tako da dok ovo pišem on stoji u drugoj prostoriji i to je jedini trik koji mi je pomogao. Razmislite što to vama može pomoći da vratite onaj dječji fokus koji je zaštićen od stalnih distrakcija. Možda ćete putem otkriti i kako je puno toga u vašem životu zapravo i odgodivo. Jedino što nije odgodivo je trenutak u kojem se upravo nalazite i koji vam je dan s razlogom.
Za kraj, dok ovo pišem istinski se nadam kako ću doprijeti do nekoga tko upravo sada treba pročitati kako je točno ondje gdje treba biti. Nitko od nas nigdje ne kasni jer je život kreiran tako da svaki dan imamo priliku iznova krenuti i tako sve do kraja. Tada će nam svakako biti bitno samo to da smo istinski živjeli, a ne preživjeli život.
Moglo bi vas zanimati i: Koliko stresa je previše stresa?
Tekst: Anđela Sabranović
Foto: Pexels