U vlastitim kućanstvima ako smo iole svjesni situacije nastojimo činiti ono što se naziva malim korakom za čovjeka, velikim za čovječanstvo. Reduciramo, reusamo, recikliramo… Pa opet, ponekad se čini kako stojimo na mjestu. Čelnici skupine G7 već godinama ne mogu dogovoriti ciljeve za smanjenje emisije stakleničkih plinova.
Prije manje od mjesec dana na godišnjem summitu u Engleskoj propala je inicijativa da se sve konvencionalne termoelektrane na ugljen ugase do 2030. godine. Postignut je tek dogovor da će pokušati postići klimatsku neutralnost što prije, a najkasnije do 2050. godine.
Ekocid – potpuno razaranje nekog područja čovjekovom djelatnošću
Za to vrijeme planeta se nepovratno mijenja. Ekološke katastrofe vrlo su česte i u takvim trenutcima ugrožen je biljni i životinjski svijet, baš kao i čovjek. Svi mi dio krhke i vrlo osjetljive ekološke ravnoteže i njezinim narušavanjem dolazi do ekoloških kriza. Najgori oblik takve krize je ekocid. Pojam ekocid, skovan još 1970.-tih, prema mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža definira se kao “potpuno razaranje nekog područja čovjekovom djelatnošću, posebno kemijskim i biološkim sredstvima koja u potpunosti mijenjaju postojeće ekosustave i plodne ravnice ili šume pretvaraju u mrtva, čovjeku nepodobna područja.”
Također se navodi kako je prvi i najpotpuniji ekocid primijenio SAD u nekim područjima Vijetnama za Vijetnamskoga rata. SAD je tad koristio defolijant Agent Orange, kemijsko sredstvo koja izaziva opadanje lišća, kako bi ‘očistili’ džunglu i na taj način uništili prirodni zaklon gerilaca Vijetkongovaca. Da, ovaj defolijant je učinio da lišće opadne, ali je izazvao stravične posljedice. Opustošenu zemlju, izumiranje biljaka i životinja i zdravstvene problema stanovništu koje je bilo u kontaktu s kemijskim sredstvom (karcinomi, deformacije novorođenčadi…).
Pojam ekocid vrlo su brzo usvojili ekološki aktivisti. Ipak, do 2010. godine ekocid je bio tek pojam koji bi se koristio kad bi se radilo o ekološkim katastrofama ekstremnih razmjera. Početkom 2010-tih godina počinje se pričati i o ekocidu kao zločinu za koji bi krivci trebali odgovarati. Sedam godina kasnije, 2017. godine, formirana je Stop Ecocide International, nevladina i neprofitna organizacija, koja nastoji spriječiti devastaciju prirode i njenih resursa, te zaštititi život na Zemlji u svakom njegovom obliku.
Postaje li ekocid peti međunarodni zločin?
Jedan od najvećih uspjeha postižu u lipnju 2021. godine kad je konačno skupina neovisnih međunarodnih pravnih stručnjaka donijela službenu definiciju termina ekocid.
Ecocide means unlawful and wanton acts committeed with knowledge that there is substantial likelihood of severe and either widespread or long-term damage to the enviroment being caused by those acts.
Ili u prijevodu: ”Ekocid označava nezakonite i bezobzirne radnje počinjene svjesno, odnosno sa znanjem da postoji velika vjerojatnost kako će te radnje prouzročiti ozbiljnu i široko rasprostranjenu ili dugoročnu štetu za okoliš.” Definiravši pojam ekocid, ova međunarodna skupina stručnjaka nastavlja sa svojom misijom kojom ekocid žele učiniti petim međunarodnim zločinom. Zločinom za koji bi se odgovaralo i pred Međunarodnim kaznenim sudom (International Criminal Court) u nizozemskom Den Haagu.
U njemu se zasad procesuiraju četiri međunarodna zločina: zločin genocida, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini i zločini agresije. Idući korak prema proglašenju ekocida međunarodnim zločinom jest nacrt zakona koji će se jasno definirati i razgraničiti zločin i koji će uskoro biti javno objavljen. O prihvaćanju zakona kojim bi se masovno uništavanje okoliša procesuiralo poput ratnih zločina u Rimski statut koji je ključan za rad Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu tada odlučuju 123 države potpisnice Statuta.
Krivci za zločine protiv prirode trebaju odgovarati za svoje postupke
Za njegovo uvrštavanje u Rimski statut potrebna je dvotrećinska većina, a nakon eventualnog prihvaćanja slijedi ratifikacija u svakoj od zemalja članica. Posve je jasno kako je još puno posla pred zagovarateljima ideje da ekocid postane međunarodnim zločinom, no uistinu se čini kako se neke stvari neće promijeniti dok krivci ne sjednu na optuženičku klupu, ne budu zaista proglašeni krivima, te za svoje zločine protiv prirode kažnjeni.
Svoju podršku ovoj inicijativi dosad su dali i brojni globalno poznate i prepoznate osobe, poput Pape Franje i ekološke aktivistice Grete Thurnberg, znanstvenice dr. Jane Godall, glazbenika Paul McCartneya, bivše finske predsjednice Tarje Halonen i belgijske princeze Marie-Esméralde, ali i modela Care Delevigne. Veliki zagovaratelj ove inicijative je i aktualni francuski predsjednik Emmanuel Macron koji ekocid već nastoji uvrstiti u zakone svoje države.
Nedavno su i visoki vladini dužnosnici Finske, Belgije i Luksemburga pozvali države članice EU da podrže inicijativu i priznaju ekocid međunarodnim zločinom. Podršku su našli i u političkim strankama država kao što su Nizozemska, Portugal, Španjolska, Švedska i Velika Britanija.
Prihvaćanjem ekocida kao međunarodnog zločina, na optuženičkoj klupi tako bi mogli završiti i izvršni direktori svjetskih korporacija, ali i visoki politički dužnosnici, pa čak i predsjednici država koji svojim potpisima uništavaju ekosustave diljem planete. Inicijativa je snažna, možda čak i pomalo kontroverzna. No najveće pitanje je ipak – hoće li biti prihvaćena na vrijeme ili je za Zemlju već sad kasno?
Moglo bi vas zanimati: Biorazgradivo: je li sve označeno tom etiketom sasvim sigurno za okoliš?
Tekst: Lucija Biondić
Naslovna fotografija: Ludvig Hedenborg / Pexels