Ne pamtim toliko toga iz djetinjstva, ali imam dojam da se sjećam svakog obiteljskog izleta u prirodu. Svjesna te činjenice obećala sam si da će takvih izleta na mom roditeljskom putu biti mnogo.
Dobila sam svoje dijete, nešto poslije, i shvatila sam da ću se morati dobro potruditi ukoliko želim ostvariti svoj san da imaju sretno i nesputano djetinjstvo u prirodi i uz društvo. Zašto? Iz razloga što današnji, odrasli, poslovan čovjek kreira svakodnevicu protiv naše prirode i naših stvarnih potreba.
Čovjeku je, po mom mišljenju, priroda jedini pravi dom.
Mislim na šume, cvjetne livade, polja. Posebice u ovom nježnom, ranom periodu života i razvoja djeteta, kada oni upoznaju svijet oko sebe, pripremaju se na nove dimenzije, shvaćaju svoje tijelo i okolinu. Ako su auta, zgrade, kafići najbolje što im možemo ponuditi kako će oni razumjeti svijet?
Našoj djeci ne trebaju ekskluzivni izleti, kako bismo namirili njihov rezervoar sreće potrebna je sloboda kretanja, kontinuirana.
A gdje ju jedino mogu imati?
Preferiram šumu.
Čak i znanost ima toliko podataka da je ovo ispravna smjernica.
Djeca koja imaju konstantan susret sa šumskim tlom imaju raznovrsniji mikrobiom.
Finski znanstvenici pronašli su mnogo mikroba iz porodice gamaproteobakterija, soja koji je, vjeruje se, presudan za naš imunitet.
Zato, hranu u ruksake, vodu u staklene boce, loptu u auto, deku za piknik, slikovnicu sa pjesmama za pjevanje u autu, presvlak i odjeću sukladno vremenu i krenimo u smjeru planine. Prve planine.
Svaki mjesec po jedna nova lokacija, lokacija koja krije šumu ili livadu, radi raznovrsnosti – preferiram drugačiju od one prošloga mjeseca, biramo ponekad zimzelenu, a nekad i listopadnu varijantu.
Promatrajte svoju djecu
Ona koja nisu naučena na ovakvo što isprva će vjerojatno negodovati, ali budite maštoviti.
Ponesite društvene igre, potaknite ih da zavole ove obiteljske susrete.
Naučimo ih da vole prirodu i pokažimo im da jedino tu pripadaju.
Priroda je fenomenalna i jedina senzacija je činjenica da se nakon povratka doma osjećamo toliko dobro, ispunjeno i sretno. Pozovite prijatelje, uključimo cijele obitelji u odgoj djece, kao i sve one koji pokazuju i zrno interesa za isto.
Vratimo djecu djeci, a sve njih skupa u parkove po dozu zajedništva, u pijesak, u blato, vratimo im obične drvene konjiće, klackalice, tobogane, sanjkanje, životinje, zagrljaje, toplinu, zajedništvo, uspomene u prirodi!
Kad-tad naša djeca će se osvrnuti na to kakav smo tip roditelja bili, bit će realni u nekom trenutku svog života i prisjetit će se svojih baka i djedova, uspomena provedenih s njima, rodbine i prijatelja. Svatko nosi odgovornost za svoje ime.
Kakav trag želiš ostaviti?
Ja bih htjela da se moja djeca sjećaju kako su trčali s mamom i tatom uz potoke, šume i duž livada diljem svijeta. Stvaram im jedno univerzalno mjesto, sigurno mjesto u njihovim glavama kojem će se uvijek moći vraćati. Danas je to moj zagrljaj, i moja ideja za obične izlete, a kad toga više ne bude… želim da znaju da priroda i njezina blagodat nikad ne umiru i da joj se, ma gdje bili, mogu vraćati.
I ne zaboravite, šume nisu tu da služe samo našem zdravlju, one su predivan i siguran dom čudesnom životinjskom svijetu i nevjerojatnoj podzemnoj mreži gljiva.
Koračajte lagano, osjećajte, dišite… i naravno, po dolasku doma pregledajte se, posebice u proljeće. Ali neka vas krpelji ne uplaše, upoznavanje i razumijevanje je pola posla.
Svatko od svog doma, kao primjer i slika da možemo, želimo i hoćemo bolje, i da ne mora biti senzacionalno da bi bilo fenomenalno.
Tekst: Inga Marić
Foto: Inga Marić