Činjenica je da živimo u vremenu u kojem je posebno izazovno biti roditelj. Djeca su putem Interneta izložena različitim opasnostima, a jedna od njih je i kockanje. Prof.dr.sc. Neven Ricijaš je voditelj projekta “Alati za moderno doba”, a temom kockanja mladih se bavi od 2009. godine. S obzirom na njegovo bogato znanje i iskustvo odlučili smo mu se javiti kako bismo saznali kakvo je stanje s kockanjem mladih u Hrvatskoj te što mi kao pojedinci možemo poduzeti kako bismo ih zaštitili.
Poštovani Nevene, imala sam priliku pročitati znanstveni rad na kojem ste radili, a na temu je kockanja mladih u Hrvatskoj. Već u samom uvodu navodite kako je adolescencija razvojno razdoblje kada smo skloniji uključivati se u različita rizična ponašanja. Jedno od njih je i kockanje. Kakva je statistika u Hrvatskoj u usporedbi s ostalim državama EU?
Samom činjenicom da su igre na sreću, a time i aktivnosti kockanja, dostupne i pristupačne u nekoj zemlji, postojat će ljudi koji će se uključivati u njih. Većina ljudi povremeno se uključi u neke igre na sreću, čime je vjerojatnost razvoja psihosocijalnih problema manja jer igraju jako umjereno i kontrolirano. No, postoji jedan dio populacije koji će često kockati, odnosno redovito i sustavno, na tjednoj ili čak svakodnevnoj razini. Time se povećava vjerojatnost razvoja brojnih psihosocijalnih problema povezanih s kockanjem, posebno ako igraju visokorizične igre kao što su sportsko klađenje, igre na automatima i igre u casinima. Istraživanja u EU pokazuju kako u većini zemalja 4-8% adolescenata razvije neke probleme vezane uz kockanje, dok je kod nas taj broj puno veći. Točnije, naša hrvatska istraživanja pokazuju nam da 8-13% hrvatskih srednjoškolaca zadovoljava kriterije za problematično kockanje. Razlog tome je izrazito velika izloženost kockanju, koja se promatra kako kroz fizičku dostupnost i pristupačnost prodajnih mjesta (sportske kladionice, automat klubovi, kladomati u kafićima i slično), tako i kroz izloženost reklamama i drugim oblicima promocija i oglašavanja, sponzorstvima sportskih događaja i slično.
Ono što također predstavlja jedan od značajnih rizika kockanja mladih u Hrvatskoj, u odnosu na uređenije europske zemlje, jest pristupačnost u kontekstu poštivanja punoljetnosti kao minimalne dobi za uključivanje u igru. Naime, u Hrvatskoj, vrlo slično kao i kada je riječ od mogućnosti kupovine duhanskih proizvoda i alkoholnih pića, još uvijek nije u dovoljnoj mjeri razvijena svijest da maloljetnicima zaista treba zabraniti pristup igrama na sreću. Znak 18+ ovdje nedvojbeno stoji s razlogom. I u drugim EU zemljama djeca i maloljetnici imaju iskustvo da su ponekad zaigrali neku igru na sreću, no vrlo teško im je to raditi redovito jer im je teško pristupiti igri zbog dobnog ograničenja. Na žalost, kod nas se ta zakonska regulativa nedovoljno kontrolira te nema dovoljno zaštitnih mehanizama, zbog čega mladići, unatoč zabranama, imaju načina za redovito klađenje na tjednoj razini.
Poseban rizik predstavljaju samoposlužni terminali, tzv. kladomati, u ugostiteljskim objektima. Ovdje je odgovornost za kontrolu punoljetnosti igrača povjerena ugostiteljima, odnosno konobarima.
Unutar rada sam primijetila i kako ste naveli da se Hrvatska odlučila na liberalan pristup u organizaciji igara na sreću te su samim time one i dostupnije. Radi li se trenutno na promjenama s obzirom na zabrinjavajuću statistiku?
Na žalost, nakon niza stručnih sastanaka i konzultacija sa stručnim tijelima zaduženima za pravnu regulaciju industrije igara na sreću kod nas, nisam siguran da se je Hrvatska ‘odlučila’ za liberalan pristup, već mislim da su se politike donosile parcijalno, po različitim segmentima zakona i pravilnika koji propisuju različite elemente poslovanja, što je malo po malo dovelo do vrlo liberalnog pristupa. Točnije, mislim da ne postoji uopće jasna strategija kakav model rada industrije igara na sreću (odnosno, industrije kockanja) želimo, te na koji način će se razvijati modeli i strategije za odgovorno priređivanje igara na sreću. Taj aspekt odgovornog priređivanja podrazumijeva strateško promišljanje o svim politikama kojima će se osigurati da smanjimo vjerojatnost razvoja problema vezanih u kockanje unutar populacije, a posebno da se to minimalizira kod mladih ljudi i nekih drugih rizičnih skupina.
Iako smo i u znanstvenim radovima te u stručnim raspravama identificirali niz točaka i područja u kojima je potrebno izvršiti promjene u pravnom okviru, na žalost do sada nije bilo značajnije političke volje da se zaista takve promjene i provedu. Zakon o igrama na sreću je star skoro 15 godina, a ovo je industrija koja je izuzetno brza u razvoju, posebno zbog tehnološkog napretka te je nužno biti u korak s vremenom.
Posljednji dan raspuštanja Sabora, na sjednici Vlade RH predstavljeni su prijedlozi izmjena i dopuna Zakona o igrama na sreću koji osnažuju područje zaštite i društveno odgovornog priređivanja igara na sreću. Trenutno je otvoreno javno savjetovanje u ovom području te nam je za vidjeti koje mjere, i na koji način, će se usvojiti. Nadam se da ćemo napraviti značajniji iskorak jer je on zaista nužan.
U kojoj dobi mladi najčešće prvi put isprobaju kockanje?
Nemoguće je dati precizan odgovor na ovo pitanje. Mi smo istraživanja radili s učenicima srednjih škola, od prvog do završnog razreda, te znamo da u svim dobnim skupinama srednjoškolaca imamo adolescente koji se uključuju u igre na sreću. Neki od njih izvještavaju i o eksperimentiranju sa sportskim klađenjem još i u osnovnoj školi. Kao posebno rizično razdoblje istaknuo bih dob od 12. do 18. godine života.
Promatrajući s razvojnog aspekta, sasvim je logično očekivati da je vrijeme adolescencije razdoblje u kojem će se mladi okušati s nekim rizičnim ponašanjima. To je razdoblje razvoja vlastitog identiteta, promjene odnosa s roditeljima, veće potrebe za traženjem uzbuđenja i zabave, razdoblje ekspanzije određenih kognitivnih kapaciteta, dok emocionalna razina nužno ne prati taj razvoj i sazrijevanje, te vrlo važno – adolescencija je razdoblje značajnije važnosti i utjecaja vršnjaka. Taj vršnjački utjecaj moramo uvijek isticati kao bitnu komponentu koja doprinosi upuštanju u rizike. Istraživanja pokazuju kako su mladi u puno manjoj mjeri spremni preuzimati rizike kada su sami, nego kada su u grupi vršnjaka.
Zbog toga smo za učenike srednjih škola osmislili preventivni program „Tko zapravo pobjeđuje?“, a koji je specifično usmjeren na prevenciju uključivanja mladih u igre na sreću, dok smo za osnovne škole osmislili program „Alati za moderno doba“ koji se usmjerava na prevenciju različitih rizičnih ponašanja u virtualnom okruženju.
Upravo zbog potrebe za ranim preventivnim djelovanjem, u suradnji s Hrvatskim Telekomom kao partnerom u projektu, veliki naglasak smo stavili na nacionalnu implementaciju preventivnog programa „Alati za moderno doba“, baš kako bismo već u ranoj adolescenciji, s učenicima 7. i 8. razreda, ulagali u socijalno-emocionalne vještine i odgovorno ponašanje prilikom korištenja tehnologija, ali i uključivanja u rizična ponašanja koja mogu dovesti do ovisnosti.
U istraživanju ste naveli da su kod mladih najzastupljenije lutrijske igre te sportsko klađenje. To se često smatra i bezazlenim oblikom klađenja. Možete li podijeliti s našim čitateljima kako se to odražava na naše srednjoškolce?
Tako je, iskustvo u lutrijskim igrama i igrama klađenja je najzastupljenije. Međutim, promatramo li naše rezultate u kontekstu učestalosti igranja pojedinih igara, sportsko klađenje je među mladićima najučestaliji oblik kockanja i to je opasno. Naime, na žalost, sportsko klađenje se na našim prostorima ne promatra kao visokorizična igra za razvoj problema ovisnosti, a to uvjerenje je pogrešno. Suvremeni razvoj tehnologije doveo je do toga da su mnogobrojni aspekti sportskog klađenja visokorizični, budući da je ono dostupno online, putem aplikacija, na našim telefonima od 0 do 24, da su se razvili modaliteti klađenja uživo, povlačenja tijekom igre (tzv. cash out), klađenje na kladomatima u ugostiteljskim objektima i slično. Sve to čini igru vrlo rizičnom za razvoj problema, te se nadam da će se s vremenom promijeniti i društvena percepcija ovog oblika kockanja te da će se i u pravnom smislu implementirati stroža pravila za priređivanje igara klađenja.
Što mislite u kolikoj mjeri primjerice činjenica da roditelj prakticira sportsko klađenje, potiče i njihovu djecu da se odvaže na isto?
To samo povećava rizik. Imamo i istraživanja i praktična iskustva koja nam potvrđuju upravo izraženiji rizik kod mladih čiji se roditelji otvoreno klade i/ili uključuju svoju djecu u igre na sreću. Zato nam je važno u svim preventivnim programima aktivno uključivati roditelje barem jednim interaktivnim predavanjem.
Kakve su psihosocijalne posljedice kockanja na mlade?
Ključne štetne psihosocijalne posljedice možemo svrstati u četiri skupine. Prva je preokupiranost kockanjem i gubitak kontrole nad vlastitim ponašanjem, drugu čine neugodne emocije koje se doživljavaju tijekom kockanja ili pokušaja da se prestane s kockanjem. Treća skupina vezana je uz sukobe i konflikte s okolinom te zanemarivanje drugih društvenih uloga i obveza (primjerice školske obveze, strukturirano slobodno vrijeme i slično), dok je posljednja skupina vezana uz financijske probleme koji su specifični za ovu vrstu rizičnog ponašanja.
Što mislite kako mi kao društvo možemo početi percipirati kockanje mladih kao ozbiljno i rizično ponašanje?
Kockanjem kao rizičnim ponašanjem mladih počeo sam se baviti 2009. godine. Tada smo identificirali velik udio srednjoškolaca koji se uključuje u igre na sreću. Istovremeno, društvena percepcija ovog rizičnog ponašanja tada je potpuno izostajala – i među roditeljima i među stručnjacima ili političarima, odnosno donosiocima odluka. Čak moram priznati da smo tada najviše podrške u razvoju politika odgovornijeg priređivanja igara na sreću imali upravo među priređivačima koji su znali iz prve ruke da se mladi uključuju u igre te da je potrebno preventivno djelovati u ovom području.
U posljednjih 15 godina puno toga se je promijenilo. Proveli smo različita znanstvena istraživanja i objavili njihove rezultate koji su upućivali na rizike, struka se je sve više počela susretati s mladima koji su razvili probleme vezane uz kockanje, sustavi zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi shvatili su da postoji potreba i za preventivnim i za tretmanskim djelovanjem u ovom području, mediji su sve više počeli izvještavati o iskustvima ovisnika koji su upravo u vrijeme adolescenciji započeli s kockanjem, dok je istovremeno došlo do ekspanzije tržišta, oglašavanja i sponzorstava. Svi ti procesi doveli su i do javne percepcije kockanja kao rizičnog ponašanja, a ja se nadam da će se s vremenom razviti i veća svjesnost o sportskom klađenju kao visoko-rizičnom ponašanju. Naime, ono se još uvijek u javnosti ne percipira kao kockanje, što nije točno, te se smatra igrom vještine i igrom manjeg rizika. Sve to doprinosi i politikama koje dozvoljavaju sponzoriranje sportskih događaja i sportskih klubova od strane industrije igara na sreću, što neposredno utječe na razvoj djece i mladih koja od najranije dobi odrastaju izložena industrijom kockanja.
Koja je po Vama uloga roditelja, a koja nastavnika u cijeloj ovoj priči?
Svi imamo neku svoju ulogu u ovom području. Što se tiče nastavnika i roditelja, na prvom mjestu je da ih educiramo i senzibiliziramo za različita rizična ponašanja u kontekstu ponašajnih ovisnosti kako bi znali ispravno usmjeravati svoju djecu, prepoznati rizike, kako bi mogli rano reagirati i, po potrebi, potražiti stručnu pomoć. Preventivni program „Alati za moderno doba“, kojeg provodimo u suradnji s Hrvatskim Telekomom, osigurava već senzibilizaciju roditelja djece u osnovnim školama da se senzibiliziraju za rizike, tako da nam je glavna namjera osigurati i svojevrsnu ranu intervenciju. Ove školske godine (2023./2024.) planiramo obuhvatiti oko 2.000 učenika 7. i 8. razreda provedbom programa, a time će i njihovi roditelji sudjelovati u interaktivnim predavanjima. Logično je pretpostaviti da ćemo malo po malo, takvim aktivnostima doprinositi i većoj senzibilizaciji društva u cjelini.
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Hrvatski Telekom