Vidjela sam samo naslov članka u “The New Yorkeru” koji je glasio “Jeste li ista osoba koja ste nekad bili?” i to mi je bilo dovoljno da u vožnji autobusom do Splita razmišljam o tome koliko – nisam.
Ljudi će mi nekad reći “Pa ti se nisi uopće promijenila!”, ali to su ljudi koji me sad vide na minutu negdje u prolazu ili pak na nekom vjenčanju nakon što je između nas ambis od 20 godina. Oni vide moju prezentaciju, osnovne karakterne postavke. Ali jako sam se promijenila. Nisam više ona optimistična djevojka koja ima život ispred sebe i koja sanja velike snove. Postala sam realnija, prizemnija i opreznija, nešto na što bi 15-godišnja ja frkala nosom.
Neki govore kako se čovjek ne može promijeniti. Neki se pak kunu u to da se svi mogu promijeniti.
Znate i sami koliko se love vrti u svim tim silnim promjenama. Imate na tisuće knjiga o promjenama, tečajeva o osobnom razvoju, psihologa i psihijatara koji nam pokušavaju pomoći da promijenimo neke svoje osobine i navike koje nam se ne sviđaju ili koje nam štete.
No ne trebaju nam coachevi da nam kažu da se s godinama mijenjamo. Zdravo je da se mijenjamo. Jer to znači da rastemo. Bilo bi tužno da je netko s 40 godina isti kao s 20. Jer to znači da nije živio.
Promjene nam najčešće nisu vidljive. Ako ste se ikad pokušali namjerno promijeniti, znate koliko je to težak posao. Trebaju konjski živci, upornost mazge i godine rada da se čovjek zaista promijeni.
No bez obzira na to jeste li nekad pokušali postati nova osoba namjerom, vi se jeste promijenili tijekom života.
Godine odrade svoje. Iskustvo odradi svoje. Život nas mijenja i brusi, kao što valovi desetljećima oblikuju kamenje na plaži. Jedan val je jedan događaj. I vjerojatno neće biti bitan. Osim ako se ne radi o ogromnom valu koji sve nosi i lomi. Ali puno valova kroz puno godina promijenit će i najtvrđi kamen. On će ostati isti u svom sastavu, ali ni po čem drugom neće biti isti kao nekad onaj grubi odlomljeni kamenčić koji se našao na plaži.
Takvi su i naši životi. Mi smo kao kamenje koje se valja kroz život. Možda ćemo cijeli život provesti na jednoj plaži, ali to ne znači da smo isti kao nekad prije.
Nekog će pogoditi bolest, nekog će promijeniti hormonalna slika, nekog stres, nekog prometna nesreća.
Nekog naizgled neće ništa pogoditi, ali nakupit će se talog frustracija, trpljenja, kompromisa. Iskustva nas mijenjaju bez da smo toga svjesni. Izvana smo možda isti, možda se još uvijek možemo i šaliti kao nekad, ali unutra ispod oklopa stvari su kompliciranije.
Najljepše sam plesala kad mi je majka umrla. Bila sam mlada. Svi su bili opušteni, a ja sam imala osjećaj da mi se tlo izmiče. Plakala sam doma, a onda bih se našminkala i otišla prvo na fakultet pa na posao. Pa s posla u klub vikendom. Nisam htjela biti doma. Znala sam da ionako ne mogu spavati. Zato sam plesala dok ne bi zaključali klub. Jer doma je bilo najgore. Samotno, s mislima koji progone, sa suzama koje dolaze.
Nisam ni bila svjesna koliko sam bježala. Narednih 25 godina pokušavala sam pobjeći. Prvih nekoliko godina trčala sam toliko jako da sam postala dobra, gotova najbolja, u onom što radim na poslu. Da mi majka nije umrla, nikad ne bih to postigla. Jer bih bila preopuštena.
S 28 godina bila sam na jednoj od TOP poziciji u tadašnjoj firmi, već sam bila kupila stan, auto, prošla manji dio svijeta. Sve mi je to godilo, ego je radio svoje, mislila sam da sam uspjela. Ali i dalje sam plesala.
S 38 godina napokon sam shvatila kako je brijanje na karijeru nešto jako smiješno. I da, gledajući ljude oko sebe, najviše na nju briju oni kojima treba najviše pomoći. Nezadovoljni privatnim životom, ljudi će smisao života probati naći u nečem drugom, a to je prije svega karijera. Jer život treba ciljeve, život treba zadovoljstvo.
Cijeli život provedemo u potrazi za srećom i taj nas put izmori i mijenja. Ponekad se uspiješ vratiti otkud si krenuo, ali nisi ista osoba. Danas s 45 godina mogu priznati da sam sretna i opuštena. Ne znam za vas, al ja već jako dugo nisam plesala. Radije spavam.
Tekst: Barbara Slade-Jagodić
Foto: Pexels