Dva dana prije nego ćemo se kao žene slaviti i prije nego će nas slaviti bila sam natprosječno tužna…
Nedostajala mi je moja majka, bliske prijateljice, zagrljaji mnogih dragih žena i izravni kontakti koji me redovno podsjećaju da sam stvorila trajna nematerijalna bogatstva u obliku odnosa. Vidjela sam, u svojim mislima, svaku od njih kako uživa u nekom krugu njima dobro poznatih lica, vesele se uz glazbu i ruže, a ja u svojoj kolotečini trunem unutar kruga ljudi koji misle da me poznaju. To je jedna perspektiva, potpuno nerealna i nezrela slika koju su mi nudile moje misli da me ukopaju dublje u dno.
Osjećala sam se prazno, nemoćno, otuđeno.
I opet, po tko zna koji put krivim okolinu i hladnu Europu, izbore i politiku.
Izlazim iz pozicije roditelja koji pažljivo njeguje i voli svoju djecu, a ulazim u traumatičan odnos s djetetom u sebi. Nije prvi put. Pa tako potpuno zaboravljam na činjenicu da nam se neki dan pokvario stroj za plin i da nismo imali ni tople vode, ni grijanja na -15 stupnjeva u Austriji, zaboravljam da su nam ruku pružili žene i muškarci koji OVDJE žive, eh toliko pozitivnih stvari koje mi je dalo iskustvo ove sredine – sve sam zaboravila.
Tu istu večer, ničim izazvan, pisao mi je tata i rekao mi da bi željeli on i mama preuzeti račun za moje redovne psihoterapijske seanse koje sam imala protekla dva mjeseca. Njihov dar meni za Dan žena. Kao da je znao da sam poput noja glavu zabila u zemlju.
Krasno.
Odlazim spavati, a sutra je novi dan. I bio je. Probudila sam se s drugim stavom, poletnija i spremnija na akciju.
Sjela sam za stol i postavila si nekoliko pitanja.
Na početku gotovo svake seanse moja me psihoterapeutkinja pita: „Inga, što ti danas trebaš? O čemu želiš sa mnom razgovarati?“ Nakon što pogledam dublje u sebe, odgovor se prikaze uglavnom sam i naš razgovor kreće.
Prije godinu dana sam počela prakticirati ova pitanja sama sa sobom. I dobro mi ide, ne odlično, ali ide…
Jeste se ikad uspjeli izvući iz svoga uma, svoga tijela, iz svoje perspektive? Teško je, nenormalno teško. Ali vrijedi.
Izvukoh se, tako, iz svoga uma, svoga tijela, i upitah se kakve poruke šaljem svemiru onim mislima od jučer.
Izdigla sam se iznad perspektive kojom ponekad sebe stavljam u središte pozornosti i bespravno umanjujem kvalitetu svog života. Maknula sam tako sva ograničena uvjerenja stečena društvenim uvjetovanjem i razmišljala što meni danas stvarno najstvarnije treba?
Shvatila sam da mi treba društvo i zagrljaj.
Sutra je Dan žena.
Napisala sam popis svih koje se nalaze u mojoj neposrednoj blizini, a zbog kojih sam sretna što sam ih upoznala i koje djeluju pozitivno na mene čak iako nemamo dubok odnos. Pobrinula sam se sklopiti popis onih kojima ne smijem zaboraviti čestitati, kao i popis onih koje su nam na dohvat ruke. Za ove druge sam pripremila simbolične darove. Nabavila sam papirnate vrećice, unutra stavila po jednu jabuku, čaj, mali rokovnik na kojem je bila poruka, mini biljku koju će same posaditi i čestitke sa cvijećem koje je napravio moj sin.
Ovo je bio svojevrstan eksperiment, znala sam da nitko od njih neće imati ništa spremno za mene pa me zanimalo kako ću nadvladati vječita ljudska očekivanja da mi bude vraćeno ono što dajem.
Pratila sam sve događaje toga dana, bila sam jako prisutna u susretu sa svakom osobom koju smo darovali.
Prilikom darivanja osjećala sam se različito. Miješali su se: radost, nelagoda, trnci, nesigurnost, sreća ali na kraju uvijek i jedino – zahvalnost.
Naučila sam da iz frustracije, iz ljutnje, tuge, nedostataka ili straha uvijek postoji izlaz. Taj izlaz zove se IZBOR. Svatko od nas ima priliku izabrati misliti drugačije, prespavati pa raditi drugačije i izdvojiti se.
Svatko od nas ima mogućnost kreirati bolje okruženje za sebe.
Zato ne trebaš biti mađioničar, tek svjestan čovjek spreman poduzeti akcijske korake.
Moj duh umire ako ga ne pomjeram, ako živim dosadan život, i ja sam toga svjesna.
Trebam sebe, ali i druge ljude, njihove osmijehe i reakcije, trebam konverzaciju i emociju.
Ono što je bilo intenzivno ovoga dana, pored zahvalnosti s druge strane, jesu poruke koje sam primila od drugih ljudi s različitih strana svijeta. Iako sam poneki buket odnosno dar dobila na kraju i ja, uz pisma od ljudi koji su planirano mislili na mene dotakla me jedna situacija koja bi trebala poslužiti kao poticaj, poruka svima vama koji ovo čitate da ne čekate posebne datume za ovako lijepe geste.
Naime, toga dana predvečer, na kraju radnog dana u obližnjoj trgovini stajala sam na kasi i gledala radnicu kako skuplja stvari. U trenutku kad je obratila pozornost na mene i ujedno me pozdravila i namignula mi, rekla sam joj da sam oduševljena kako uspije uvijek biti nasmijana i ljubazna, a nakon toga sam joj poželjela sretan međunarodni Dan Žena. Tako se raznježila, pa se glasno nasmijala, razveselila i zastala s radom te mi rekla kako sam, nažalost, prva koja se toga uopće sjetila, na samom kraju dana.
Prije nego sam uspjela opsovati hladnu Europu…
Zabijamo glave u zemlju, a nismo nojevi nego ljudi.
Prošao je Dan Žena i što sad?
Moglo bi vas zanimati i: Zašto vrijeme brže prolazi kad si stariji?
Tekst: Inga Marić
Foto: Inga Marić