Donosimo vam značenje koje panoramski vid ima te kako vam može služiti u životu i povezati vas s prirodom.
Većina nas danas u prirodu odlazi planirano tek nekoliko puta u mjesecu, a i to je upitno.
Gradovi su kao veliki oklopi, zatvori za nas same kao i za živote naše djece. Jako malo znamo o prednostima života na selu jer je čovjek godinama u intenzivnom uvjerenju da je grad idealno mjesto za život zbog brojnih mogućnosti za ostvarenje. Tako izraz „seljak“ koristimo naglašavajući upitno značenje same riječi. Ono što sam ja naučila svojim življenjem i rođenjem u gradu Mostaru, zatim selidbom u Zagreb, pa i tolikim brojem putovanja po Europi i svijetu, i naposljetku življenjem u srcu Austrije unutar jednog malog grada nadomak Beča jeste da je prosječan seljak vrlo sretan i zadovoljan čovjek, otvoren, nasmijan, gotovo uvijek spreman za ljubaznu komunikaciju, mahom dobre tjelesne građe i zavidne boje kože zbog vremena provedenog na suncu i zraku. Pa se logički nameće razmišljanje o tome kakve smo gradove stvorili, gradove koji iz nas izbijaju i posljednja zrna radosti. Jer prosječan gradski čovjek uvijek žuri, premalo posvećuje vremena stvarnoj kvaliteti svoga života i života svoje djece, premalo ulaže u osmijehe i opuštene varijante kretanja. Vikendi su mahom jedini ispušni ventil, ako se i dogodi, za nekakav spoj s prirodom. Vrtići i škole bazirani su strogo na unutarnji sadržaj te se i naša djeca silom prilika navikavaju na taj sistem života. A mi i ne razmišljamo što to dugoročno za njih znači.
Pa kad sve sabereš i oduzmeš – shvatiš da su naši dani protkani, za mozak mnogo zahtjevnim – intenzivnim fokusima u točke unutar zaslona, naših mobitela, laptopa, televizije i slično.
Tako usredotočeni na rad izbliza uskraćujemo očima panorame koje su naši preci nomadi pamtili.
Jesu li anksioznost i depresija često rezultat načina našega života? Vjerujem da jesu.
Svako jutro dok šetamo od doma do vrtića rutom kroz šetnjicu i polja u trajanju od nekih realnih 10 minuta, a naših dvadeset do pola sata jer putem beremo jabuke, šljive, kruške, maline, kupine, kukuruz, tražimo orahe – ovisno o dobu godine shvatila sam kako se toliko lijepo povezujemo kroz to vrijeme i jutarnje teme.
Razmišljam već dvije godine koliko prednosti u moj život donose te šetnje koje su postale pravilo – zbog potreba našega psa, a koje su se putem pretvorile u naše obiteljske navike i užitke.
Ono što ljudi smatraju obavezom pretvorili smo u veliku zdravstvenu dobrobit. Pa tako, ukoliko je tmurno i sprema se kiša – moj sin me unaprijed moli da idemo pješice jer voli taj mali ritual. Nikada nisam znala imenovati spojeve i osjećaje koji su se budili u meni prilikom šetnji prirodom, znala sam samo da je to naša obiteljska esencija.
Čak i danas, kada imamo problem doma, moj muž zna reći: “Izađi, prošetaj, znaš da će ti biti bolje.“ I to je takva istina. Ne znam što donosi budućnost ili hoće li ovo područje biti interesantno kada djeca porastu, ali znam onu dobro poznatu – nisi stablo, možeš se kretati.
Prije dva mjeseca sam unutar knjige Znanost hodanja Annabel Streets uočila jedan novi izraz koji mi objašnjava sve ovo o čemu sam ranije pisala. Inače cijela knjiga mi je došla kao jedna potvrda načinu življenja koji posve intuitivno prakticiram godinama, te bih ju od srca preporučila svima. Radi se o izrazu panoramski vid. Kako spisateljica u knjizi navodi zapravo panoramskim vidom apsorbiramo cijelo okruženje oko nas. Navodi i to da je kroz istraživanja pokazano kako optički živac potiče naše oči da promatraju krajolik i pogledom prelaze preko njega, što umiruje sustav opažanja prijetnji u mozgu – amigdalu, pa se osjećamo smirenije. Prema neuroznanstveniku Dr. Andrew Huberman-u širok panoramski vid oslobađa mozak gledanja izbliza i uskog promatranja te nas uvodi u stanje veće smirenosti.
Što mi zapravo radimo tijekom ove šetnje od kuće do vrtića? Šetamo stopalima – istina, u potrazi sa stablima koja daju plodove, u potrazi za malinama, kupinama pregledavamo niska raslinja – ukratko šetamo i očima, ako to tako mogu reći. I vjerojatno je to zajedno jedan sklop okolnosti i rituala praćenih zajedničkom aktivnošću i ponekad pjesmom.
Osim toga, postoji jedna stvar koju sam primijetila, a to je da ako sina iz vrtića kupim autom i odvodim doma, nikada mi neće pričati što se taj dan dogodilo u vrtiću, nema boja, nema slika, tek kratki odgovori tipa što je jeo, s kime se igrao. Ali kada dolazim pješice i kada smo ponovno u šetnji – priča je toliko intenzivnija, šarenija, s više detalja. Inače sve što sam saznala o njegovom viđenju svijeta saznala sam u prirodi, na zraku ili pred spavanje dok se uspavljujemo uz knjigu. Ovo je jedan jako dobar primjer i ideja da pokušamo malo bolje poznavati svoje ukućane, jer isto vrijedi i za moga partnera i mene. Najviše razgovaramo u dugim šetnjama. Tjedan iza nas obilježio je svakodnevne šetnje vani, uživali smo prekrasan jesenski period, imali piknike u prirodi, lovili skakavce, brali grožđe. Okvirno gledano, imali smo jednu bogatu kombinaciju zadovoljstva i umora, te svaku večer prije 8 bili u krevetu.
Aktivnost je lijek.
I za kraj, panoramski vid shvati kao debeli razlog da razlučiš jednom zauvijek i svoj život obogatiš šetnjama prirodom barem deset minuta svaki dan. Ukoliko ti priroda nije dostupna, obrati pozornost na svoje okruženje, ljepotu arhitekture i njenih dostignuća, primijeti promjenu godišnjih doba, formacije oblaka.
Panoramski vid – toliko genijalan, a jednostavan razlog da te nagovorim da izađeš van.
Tekst: Inga Marić
Foto: Privatna arhiva