Čitajući knjigu Robina Sharme, Svetac, surfer i direktorica naišla sam na rečenicu koja glasi ovako: “Danas u svojim odnosima ne razmišljam o tome što od drugoga mogu dobiti. Razmišljam samo o tome što mogu dati. A to me, prijatelju moj, učinilo vrlo sretnim čovjekom”.
Naravno da to nije bio prvi put da sam čula jednu takvu rečenicu, ali nalazila sam se u trenutku kada mi je odgovorila na sve moje nedoumice s kojima sam se susretala tih dana. Već nekad prije sam jedno duže razdoblje svog života živjela imajući na umu najviše svoju misiju da svima s kojima dođem u susret uljepšam život, barem lijepom riječju bez očekivanja bilo čega zauzvrat i moram priznati da je to razbolje mog života bilo najljepše. Vjerovala sam procesu i bila nagrađena za to na svakom koraku. Imala sam osjećaj kao da je moj život sastavljen od puzzli i da se sve iz dana u dan savršeno slaže.
Ipak, nije uvijek jednostavno ostati na tom pravom putu jer smo mi ljudi jednostavno takvi da kad, tad u glavi čujemo pitanje: “A što je on ili ona učinio ili učinila za tebe…” i tu sve kreće krivo. Barem iz mog iskustva. Tada počinjemo drugima zamjerati i nesvjesno se ponašati drugačije. To posljedično primijete i ti drugi te jednak takav tretman dobivamo i sami.
Kada malo pogledate i bilo koju religiju na svijetu, svaka nalaže služenje kao najveći čin ljubavi prema sebi i bližnjem. Nažalost, živimo u vremenu u kojem je lijepo ponašanje prema drugom bez nekog osobnog interesa postalo toliko rijetko da se često pogrešno naziva naivnošću.
Kada pogledamo primjerice život Majke Terezije koja se posvetila u potpunosti drugima, nekako ne vjerujem da će je netko nazvati naivnom jer je pomagala bez očekivanja. Štoviše, mnogima je uzor, inspiracija, a niti na jednoj slici na njezinom licu ne mogu primijetiti ništa drugo osim čiste sreće.
Ulazimo u posljednji tjedan prije početka Adventa i smatram kako je idealno vrijeme da se svatko od nas zapita što je to što drugima može dati….
Ovdje ne mislim samo na naše obitelji, prijatelje, mislim i na društvo u cjelini. Svatko od nas ima neki Bogom dan dar i čvrsto vjerujem kako smo svi na ovoj predivnoj planeti s razlogom i misijom. Nesvjesno življenje nas odvaja od toga. Zato, ako iz dana u dan odlazite tužni i isfrustrirani na svoj posao, vjerujem da ne radite ono za što ste rođeni. Zastanite, duboko udahnite i razmislite što je to što biste radili i kada novac ne bi postojao. Vjerujem da će vas odgovor približiti vašoj stvarnoj misiji kroz koju možete davati drugima.
Naš mozak je programiran tako da nas voli držati u zoni komfora, ali sigurno ste čuli kako pravi život počinje tek kada izađete iz nje i vjerujem kako veća istina od te ne postoji.
Lagali su vas kada su vam rekli da je život težak kako bi se opravdali sebi što ne žive onako kako istinski žele. Život je čudesan i nikad ne dozvolite da vas bilo tko uvjeri u suprotno. Naravno, nitko ne kaže da tuga, bol, ljutnja nisu dio života. Oni trenutke sreće čine još značajnijim i bez njih zapravo ništa ne bi imalo smisla. Zato, prigrlimo zajedno život takav jeste i ostavimo ovaj svijet barem malo ljepšim nego što smo ga zatekli. To ćemo moći samo ako svatko od nas više razmišlja o tome što može dati, umjesto što može dobiti. Sretno nam!
Moglo bi vas zanimati i: Osjećate se nevoljeno? Možda partner ne razumije vaš jezik ljubavi
Tekst: Anđela Sabranović
Foto: Pexels