Nedavno smo na portalu imali sedmodnevni izazov u kojem smo vas pozvali da svakodnevno po dva sata ostavite vaše mobitele kako biste zajedno s nama ta dva sata proveli u potpunoj prisutnosti. Birali ste čime ćete se baviti u tom vremenu, a naglasak je bio na svjesnom druženju unutar obitelji. Ovaj izazov je bio i podrška projektu „Alati za moderno doba” u organizaciji Hrvatskog Telekoma (HT) i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Poruke i dojmovi od tada nam ne prestaju stizati i to nas jako veseli. Kako bismo mi sami, ali i vi još više saznali o utjecaju ekrana na djecu te na kraju krajeva o misiji sviju nas da kreiramo jedno emocionalno inteligentno društvo napravili smo nekoliko zanimljivih razgovora. Nedavno smo tako objavili razgovor s majkom troje djece Lanom Mačkovšek, dok danas donosimo razgovor s psihologinjom Darijom te s odgajateljicom u vrtiću Ivonom dok ćemo sutra u cijelu priču uključiti i jednu nastavnicu.
Uživajte u razgovorima koje je naša Inga Marić imala s Darijom i Ivonom.
Razgovor s Darijom
Iz dubokog povjerenja prema znanosti, prema psihologiji kao nauci koja proučava psihu i psihičke procese kod čovjeka nastojim se opskrbljivati znanjima prikupljenim iz sigurnih izvora i ljudi koji ovu nauku koriste kako bi pitko prenijeli svoja znanja i ostavili svoj, prijeko potreban, otisak glasa u ovaj svijet. Stoga vam danas predstavljam prvo – psihologinju i geštalt psihoterapeutkinju u edukaciji – Dariju Ćubela koja je samoinicijativno podržala naš izazov na najljepši mogući način – potkrijepivši ga svojim razlozima zašto ne postoji izgovor da samo dva sata u danu provedemo potpuno odsutni od vanjskog svijeta, a uključeni u naš unutarnji, intiman i obiteljski. Daria inače stoji i iza inspirativnog Instagram profila @suncana.strana.svemira
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Draga Daria, od srca hvala na tvome vremenu i voljela bih da svojim stručnim znanjem, kojeg prenosiš tako jednostavno, obogatiš ovaj razgovor i izraziš svoj stav glede trenutačnog stanja u svijetu – prilično odsutnog roditelja i djece gladne pozornosti. Kamo nas ovo vodi i koliko je zapravo alarmantno?
Draga Inga, hvala ti što progovaraš o ovako važnoj temi, te što si mi dala povjerenje i prostor da izrazim stručni stav.
Nažalost, moram tako reći, današnje vrijeme je veoma izazovno, kako za djecu tako i za roditelje. Postali smo žrtve velikih očekivanja i nametnutih standarda, zaboravljajući pritom na istinske ljudske vrijednosti. Ovo vrijeme nam nudi mnogo mogućnosti izbora iz različitih segmenata života, što je sjajno na neki način.
Međutim, paralizirani količinom izbora, često zanemarujemo najvažnije pitanje, a to je – koja stvarna potreba stoji iza ovoga?
Koja stvarna roditeljska potreba potreba stoji iza činjenice da dijete svaki dan ima vanškolske aktivnosti u trajanju od sat, dva, tri? I da se ne shvati krivo, nisam protiv vanškolskih aktivnosti, samo sam za to da u svemu pronađemo mjeru.
Zaboravili smo da pored razvijanja dječje inteligencije i sposobnosti postoji i nešto što se zove emocionalna inteligencija. Danas imamo djecu koja su kognitivno daleko iznad svog uzrasta, ali daleko ispod po razvoju emocionalne inteligencije. Zamislite desetogodišnjaka koji je kognitivno na razini djeteta od 12 godina, a emotivno na razini djeteta od 7. Događa se oluja u tijelu i mozgu. Događa se to da odgajamo presposobnu, a u isto vrijeme nesposobnu djecu. Odgajamo djecu potpuno nesvjesnu sebe kao ličnosti.
Djeci više nije dozvoljeno da budu djeca. Od ranog uzrasta predodređeni su da budu mali genijalci, prema očekivanjima roditelja i okoline. Djeca prije polaska u školu uglavnom znaju pisati, čitati, znaju i hrvatsku i englesku abecedu, broje na svim jezicima, ali ne znaju zavezati vezice na tenisicama.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Jer lakše je.
Lakše je upisati dijete na određenu aktivnost ili upaliti mu TV, nego s djetetom vježbati praktične vještine.
Ali, kako roditeljstvo kreće od roditelja, idemo se vratiti na njih (tj.na nas).
Djeca trebaju prisutne roditelje. Roditelje koji ih čuju i vide. Neke od primarnih ljudskih potreba koje se razvijaju u djetinjstvu su potreba za zaštitom, sigurnosti, potreba za tim da nas netko čuje i vidi. Ako se te potrebe ne zadovolje na odgovarajući način u djetinjstvu, zadovoljavamo ih u odrasloj dobi na potpuno krive načine.
Zabrinjavajuće je, koliko malo kvalitetnog vremena roditelji provode s djecom, te na koje sve načine djeca pokušavaju doći do roditeljske pažnje, ali ostaju nevidljiva.
Ovaj izazov od dva zajednička sata dnevno s djecom je mnogima, vjerujem, pokazao stvarnu sliku.
Kada pročitamo dva sata, vjerojatno većina nas pomisli kako je to lako ostvarljivo, ipak kad isto kreneš prakticirati – shvatiš kako se mozak navikao na taj podražaj i koliko su mobiteli naši vjerni pratitelji kamo god se krećemo i posve nesvjesno posežemo za dotokom brzih informacija. Prije tri godine sam spoznala težinu i ozbiljnost ove navike te doslovce fizički sklanjam mobitel od očiju kako bih prevarila samu sebe. Tužno, ali vrlo realno i smatram ovo dobrim rješenjem na putu kontroliranog korištenja tehnoloških sredstava.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako se ti unutar svoje obitelji boriš, odnosno kako ostvaruješ potreban balans u konzumaciji internet sadržaja?
Obzirom na to da je veliki dio mog posla na telefonu i laptopu, moram priznati da sam veći dio dana izložena ekranima. Nastojim iskoristiti jedan period, dok sam na poslu, za odgovaranje na poruke i mailove, kako bih izbjegla te situacije kad dođem doma. Imam izgašene tonove za sve notifikacije osim za pozive, jer ja idem onom logikom da poruke nisu hitna situacija, a za sve drugo postoji poziv.
Primijetila sam, također, da me u jednom periodu života telefon poprilično konzumirao, ali sam si postavila jasna ograničenja i trudim se poštivati ih. Nije uvijek jednostavno, jer zaista je lako uvući se u taj „začarani krug“.
Ne idem u krajnost da me djeca ne smiju vidjeti s telefonom u ruci, ali nastojim biti prisutna kada sam s njima, odnosno kada se obiteljski družimo. Smišljamo različite obiteljske aktivnosti u koje uključujemo svakog člana. Potičemo čitanje, zahvalnost, empatiju i zajedništvo.
Moja djeca su još uvijek mala (7 i 3) i nemaju telefon, a sadržaj na TV-u im je ograničen, kako po uzrastu, tako i vremenski.
I suprug i ja nastojimo biti roditelji koji svojoj djeci neće modelirati život s telefonom u rukama. Postoje dani kada nam ide izvrsno, ali postoje i oni drugi.
Sve dok smo svjesni toga i dok utječemo jedno na drugo smatram da smo na dobrom putu.
Razgovor s Ivonom
Sada slijedi razgovor s odgajateljicom Ivonom, odgajateljicom u dječjem vrtiću…
Draga Ivona, hvala što si odabrala odnosno pristala dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za svjesniji, ljepši i sigurniji svijet nama, našoj djeci, obiteljima i prijateljima.
Zamolit ću te da kroz svoje riječi svog iskustva opišeš razlike koje primjećuješ posljednjih godina rada sa djecom. Što je sa istraživanjima koja se provode u posljednje vrijeme, a koja tvrde da su nove generacije djece generalno isključenije odnosno da u komunikaciju stupaju nešto poslije u odnosu na raniji period kada nismo imali ovakav blizak pristup tehnologiji? Konkretno smatraš li da su ove dvije priče povezane?
Draga Inga, hvala ti na ovako divnoj najavi i pozivu, uvijek ću se vrlo rado odazvati na ovakve i slične teme. Prije svega, jako mi je drago što pričamo o ovoj temi, o kojoj se u zadnje vrijeme dosta govori, ali nikada nije previše jer se radi o onome što nam je najvrjednije i na čemu budućnost ostaje, a to su naša djeca.
Tehnologija postaje sve više dio svakodnevice, i nas i naše djece. U svom radu primjećujem slabiju pažnju kod djece zbog korištenja ekrana. Djeca se danas puno više „bave“ ekranima nego je to bilo prije, istraživanja pokazuju da se djeca susreću s ekranima već od dojenačke dobi što je izuzetno štetno. Provodila su se brojna istraživanja koja su nastojala pokazati utjecaj ekrana na dječji razvoj.
Rezultati su jasni. Šteta je velika, pogotovo negdje do treće godine, kada je naš mozak najplastičniji, odnosno kada mu treba najviše iskustava sa roditeljima i okolinom da bi se on razvijao. U toj najranijoj dobi, djeca ne bi trebala biti izložena ekranima ni najmanje. Nakon toga, mogu biti izložena minimalno, probranom sadržaju koji je strogo kontroliran od strane roditelja. Stvar je u tome da ekrani potiču jednosmjernu komunikaciju, ne daju djetetu dovoljno prilike da razvija svoje potencijale. Dijete ne dobiva povratne informacije o onome što ono u tom trenutku radi i ne može razvijati komunikaciju kakvu ima u “stvarnom” svijetu s odraslom osobom ili vršnjacima kroz koje se dijete uči suradnji, empatiji, iskazivanju emocija. Možemo usporediti gledanje ekrana kao kad dijete gleda u bijeli zid, nema podražaja koje ono dobiva iz okoline – vidom, sluhom, dodirom, mirisom, okusom, komunikacijom i automatski naš mozak ne dobiva informacije da se treba razvijati.
Vjeruješ li u smisao i našu ideju koja promiče svjesno korištenje tehnoloških sredstava? Jesmo li svjesni kako smo zapravo jako konzumirani mobitelima, televizijom, tabletima i ostalim?
Duboko vjerujem u smisao vaše ideje! Tehnologija utječe na sva područja života pa tako i na obiteljski i jako je važno osvijestiti koliko usmjerenost na uređaje može biti otežavajući faktor kod upravljanja sobom. Kada ekrani postanu opcija i nama i djeci onda se jednostavno oslanjamo na njih.
Kada ostavimo ekrane, biti ćemo kreativniji i mi, a i naša djeca.
Neka ovaj sedmodnevni izazov postane način života i pogled ka pravim i istinskim vrijednostima!
Razgovarala: Inga Marić
Foto: Pexels, Instagram