Ponekad hrabrost podrazumijeva izaći u javnost sa svojom osobnom, teškom pričom kako bismo možda nekom drugom, tko se nalazi u sličnoj ulozi pokazali da nije sam. Mnogi se nađu u situaciji da se njima bliska osoba suoči s rakom dojke, ali malo tko zna kako se nositi s tom situacijom i kako na pravi način pružiti utjehu. Naša novinarka Dalia je prošla kroz sve to, a njezinu toliko dirljivu i inspirativnu stranu priče, pročitajte u nastavku.
Dijagnoza raka dojke nešto je s čime se prema posljednjim statistikama u prosjeku suočava svaka deseta žena u našoj zemlji. Jedan je od najčešćih oblika zloćudnih bolesti u Hrvatskoj i u svijetu. To je oblik zloćudne bolesti od kojeg najčešće obolijevaju žene iznad 50 godina, no u posljednje vrijeme se granica pomaknula i desetak godina ranije. Nije isključeno da ga dobiju i puno mlađe žene u dvadesetima i tridesetima, kao ni muškarci, no to su rjeđi slučajevi. Točan uzrok nastajanja raka dojke uglavnom je nemoguće odrediti, ali postoje određeni rizici koji dokazano povećavaju rizik njegovog nastanka. To su: dob, genetska predispozicija, godine rađanja, godine započete menopauze, nezdrave navike i stresan, neuredan stil života.
Da moja majka ima rak dojke saznali smo na početku pandemije korona virusa kada smo svi ionako bili pod utjecajem negativnih vijesti i suočeni sa strahom od neizvjesne budućnosti. U takvoj atmosferi bilo je dodatno teže nositi se s činjenicom da se nešto o čemu ste cijeli život čitali i slušali nastanilo točno pod našim vlastitim krovom. Nakon početnog šoka koji sam osjećala, krenula su me moriti klasična panična pitanja: zašto baš ona, kako je to moguće budući da živi zdravo i pazi na prehranu, relativno je mlada, nema genetske predispozicije u obiteljskoj anamnezi. Nisam znala kako sebi objasniti otkuda je to sada stiglo, kao grom iz vedra neba, zloglasna dijagnoza na samom početku nije ostavljala prostora za išta drugo nego nevjericu, brigu zbog najdraže osobe i neizvjesnost. Moja majka oduvijek je bila glavni stup obitelji, emotivno snažna, pozitivnog duha i vesele osobnosti. Gledajući kako se sjaj u njenim očima pretvara u zagaslu vatru, meni je osobno bilo teže doživjeti od prihvaćanja same dijagnoze. Tada sam shvatila da u meni nema prostora za ikakav strah, propitivanja i zbunjenost. Znala sam da sam sada na redu ja i da jednostavno moram preuzeti sav taj teret na sebe. Nisam ni trena razmišljala, ja ću od sada biti njezin stup, njezina nada, vjera u bolje sutra, dizalica kada padne, rame za plakanje i dežurni veseljak. Toliko sam se zaokupila svojom ulogom podrške, da nisam imala vremena razmišljati o samoj dijagnozi. U srcu sam od samog početka osjećala nadu i vjeru u pobjedu nad bolešću, toliko snažno da nisam niti pomišljala na ikakav drugačiji scenarij. Budući da smo u obitelji vjernici, ono što je mene ponajprije nosilo bila je snaga koju sam crpila iz tog izvora, za mene najbitnijeg, najiskrenijeg, najsnažnijeg i najjedinstvenijeg. Zajednička molitva, iskreni zagrljaji i snažan stisak ruke odveli su nas u pobjedu i dobar proces ozdravljenja bez prevelikih komplikacija.
No, naše relativno dobro iskustvo ne umanjuje činjenicu koju ponavljaju brojne bolesnice, a to je da se ženama sruši cijeli svijet kada se suoče s dijagnozom raka dojke. U borbi sa svakom bolešću i teškom situacijom u životu, najvažniji je um i snaga koju imamo ili nemamo u sebi. Snažan um ruši brojne granice koje se naizgled čine nerješive i nepremostive i uz veliku snagu volje doista se mogu napraviti čuda. Žene su same po sebi tvornice nadljudske snage u trenucima kada se od nas to zahtijeva i neke od nas nisu niti svjesne kakav vulkan snage u njima čuči sve dok ne dođe vrijeme da se oslobodi.
Ono što je po meni jednako bitno kao unutarnja snaga je podrška okoline. Postoje brojni slučajevi u kojima su se žene s dijagnozom raka dojke susrele s neopisivim sramom i povukle se u sebe. Ovdje nema mjesta sramu. Bez obzira je li bolesna osoba introvert ili ekstrovert, od velike je važnosti osvijestiti činjenicu da je u redu biti ranjiv i otvoreno tražiti, kao i primiti podršku drugih. To pomaže u oslobađanju spomenutog unutarnjeg vulkana snage i u općenitom nošenju s dijagnozom i kompletnim tijekom borbe protiv ove bolesti. Pomoć i podrška mogu biti pružene u različitim oblicima, a bolesnice ih ne moraju prihvatiti sve. Dovoljno je da shvate da takav oblik pomoći nije sramotan, nepotreban, znak slabosti ili bilo što negativno, nego samo dodatan vjetar u leđa koji pomaže brže i što bezbolnije projuriti morem boli, nelagode i straha s kojima su suočene. Bilo da je riječ o molitvi, zagrljajima, organiziranoj psihološkoj pomoći u udrugama, razgovoru s ostalim ženama koje su već prošle svoju borbu ili jednostavnoj prisutnosti dragih osoba koje tako pokazuju da su tu bez obzira na sve, svaki oblik podrške je jednako važan i potreban.
Ipak, u pristupu ženama koje boluju od raka dojke, po mom mišljenju, važno je imati na umu da je svaka osoba različita i zbog toga se važno prilagoditi upravo njoj i njenoj osobnosti. Treba poštovati njene želje i njen osobni prostor kao i tijek liječenja. Mnogi pribjegavaju tješenju bolesnica u obliku pretjerane pozitive, a to ponekad može izazvati kontraefekt i dodatni napor bolesnoj osobi. U tom stanju, osobito ako nije takav tip, bolesnicama ne treba nametati naš način nošenja s bolešću, već joj dopustiti da pati i proživljava sve na svoj način. Pa čak i ako treba plakati s bolesnom osobom i biti joj podrška na taj način, nekada i to puno znači. Treba pustiti da sve emocije izađu na površinu na način kako individui najbolje odgovara.
Ne postoji špranca podrške koja je najidealnija i primjenjiva na svaku ženu, ali jedno je sigurno, svaka od nas u ovoj bolesti zaslužuje poštovanje, suosjećanje, podršku i pomoć. I zapamtite, nema toga što jedna žena ne može prebroditi i iz svake teške situacije izaći još snažnija!
Moglo bi vas zanimati i: Samopregled dojke – kako ga napraviti pravilno
Tekst: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Pexels