Budući da bajke, osim idiličnih situacija i savršenih likova koji ne postoje u stvarnosti, prikazuju i mnoge “ružne” likove i situacije, odlučili smo se pozabaviti tematikom smrti i straha u slikovnicama. Smatramo kako je ključno osvijestiti važnost edukacije oko ispravnog načina pristupu bajkama i situacijama u kojima dijete postavlja pitanja poput: „Zašto je Bambijeva mama morala umrijeti“ ili „Zašto postoji Zločesti vuk koji želi pojesti Crvenkapicu“?
Trebamo li se pred djecom praviti da je unatoč tome i dalje život savršen ili u svemu ipak treba biti realističnog prizvuka koliko god on zapravo neugodan bio?
Kako bismo saznali ispravan pristup i prave odgovore, za stručno mišljenje smo se obratili Jeleni Borić, mag.psih., specijalizantici TA, edukantici sistemske obiteljske psihoterapije i Bowen terapeutkinji.
Iako su slikovnice prvenstveno alat za razvijanje mnogih pozitivnih stvari poput govora, komunikacijskih vještina, empatije i slično, postoji li i negativna strana bajki koja uključuje reakcije na strah ili primjerice na smrt? Kako tome ispravno pristupiti kada čitamo, koje su strategije za razgovor s djecom o takvim i sličnim teškim temama?
Istina je da mnoge bajke kroz svoju tematiku potenciraju i neugodne emocije poput straha, ljutnje, tuge ili neke vrste nelagode. No, izbjegavanje tih tema kroz priče, pripovijetke, bajke i slično, može biti kontraproduktivno za dječji razvoj. Naime, bajke se bave životnim temama, a u životu se događa puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka. Bajke u sebi sadrže tri bitna elementa:
odlazak junaka/junakinje od roditelja
borba sa zlim silama
i sretan kraj s moralnom porukom.
Djeca kroz bajku u svom unutarnjem svijetu razvijaju vrijednosti poput poštenja, upornosti, hrabrosti. Između ostalog, razvijaju kapacitet nošenja s neugodnim emocijama. Slušajući junake kako se bore sa zlim silama, bajka djeci pomaže prevladati razne životne izazove s kojima se susreću. Iako neki junaci u bajkama prolaze kroz teške životne situacije, na kraju sve završi dobro za njih.
Također, djeca su, sve do puberteta, u konkretnom razmišljanju i svijet vide crno-bijelo. Ako im se nešto sviđa, po njihovom mišljenju je to dobro, a ako im se nešto ne sviđa ili nije po njihovom, onda je to loše. Na psihološkoj razini bajke, sa svojom jasnom borbom između dobra i zla (crno ili bijelo), bajke pomažu djetetu da integrira dijelove sebe koji su dijametralno suprotni. Primjerice, u isto vrijeme može se javiti potreba za separacijom i potreba za povezivanjem ili potreba za destrukcijom i potreba za stvaranjem. Bajke ne možemo uspoređivati s crtićima ili slikovnim pričama jer takav medij sam nudi “strašne“ slike (poput nacrtanog ili animiranog vuka) koje djetetu može izgledati zastrašujuće. Optimalno je bajke čitati bez slikovnog prikaza i pustiti djetetu da samo kreira slikovni misaoni sadržaj.
Na koje načine možemo pomoći djeci da ne budu previše uznemirena teškim temama i likovima i kako procijeniti je li dijete spremno za takve tematike u bajkama?
Ako primijetimo da dijete ima intenzivnu reakciju na određenu bajku, ako odbija slušati bajku ili je na neki način izbjegava, onda ne treba forsirati daljnje čitanje. Možemo djetetu dati do znanja da vidimo da mu se ova priča ne sviđa te ga pustiti da samo izabere drugu priču te ga pitati koji dio bajke se djetetu ne sviđa. Verbaliziranjem onog čega se boji, može mu se pomoći umanjiti stresnu reakciju.
Treba imati na umu da su češće djetetove reakcije više vezane za djetetove osobne ili obiteljske izazove tj. promjene koje dijete putem bajke pokušava razumjeti. Također, djeca još nemaju kapacitet kognitivno shvatiti duboke i kompleksne emocije, poput osjećaja bespomoćnosti ili beznađa. Tada duboke emocije poput ovih navedenih projiciraju i verbaliziraju u nešto za njih razumljivo i konkretno. Primjerice, dijete neće moći verbalizirati da osjeća beznađe ili strah od napuštenosti, no može verbalizirati da se boji vještice ili nekog drugog čudovišta, a u pozadini se mogu nalaziti zapravo ovi dublji strahovi.
Možete li dati neki primjer kako neka bajka uspješno pomaže djeci nositi se sa strahovima i negativnim emocijama?
Zapravo djeca kroz bajke razumijevaju svijet oko sebe i prvenstveno pomažu u normalizaciji shvaćanja događaja koji im se događaju. Od nekih lakših, pa sve do onih izazovnijih i težih događaja. Oni kroz bajke osjećaju da u tome svemu nisu sami jer drugi likovi također proživljavaju i nose se s teškim situacijama i onda se dijete ne osjeća toliko usamljeno u svom problemu.
Također, nekad je teško pričati o nečemu kada je to vezano za nas i naše rane, tako je i djeci nekada teško pričati o svojim izazovima i težinama. Dijete kroz drugi lik, može proživjeti sve ono što se događa unutar njega samog. To se događa jer djeca ne doživljavaju razgovor o nekom problemu kao prvobitni alat (kao što je slučaj kod nas odraslih). Kada odrasle nešto muči, mi ćemo o tome razgovarati, a dijete će to pokazivati kroz svoje ponašanje. Ne zato što ono to želi držati u sebi, nego jer nema toliko razvijen mozak i živčani sustav, a ni vokabular da se verbalno o tome izjasni. Tu nastupaju bajke kao idealan alat da dijete dođe u doticaj s onime što se zaista događa unutar njega, a osim toga, bajke daju i rješenje izazova. Npr. kod straha od separacije i smrti, dijete u bajki može vidjeti rješenje koje će mu dati odgovor na pitanje kako da si olakša.
Kod tugovanja imamo nadu koju bajke nude kroz priču i zaključak. Ona je vrlo bitna jer predstavlja osjećaj koji traje dugo. Tuga nije kratka poput sreće, straha i ljutnje koji dođu, pa odu, a bajke kroz tugu žele poručiti da je sada možda teško, ali da će doći vrijeme kada će biti lakše.
Tekst: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Pexels, Dalia Žmegač-Kunić