Svakodnevnica nas potiče da stalno budemo u glavi — planiramo, analiziramo, razmišljamo o sljedećem koraku. Rutine, usporavanje i komunikacija s tijelom čini se da su samo nedostižan ideal o kojem često čitamo na portalima i gledamo na društvenim mrežama. Za sporiji, svjesniji život — onaj koji njeguje slowliving pristup — ne trebamo se boriti s mislima u sebi. Ne trebamo ih utišavati silom. Trebamo ih promatrati s odmakom i vrlo nježno.
Ima dana kada sve izvana djeluje tiho, ali iznutra — vrvi. Misli nam se gomilaju jedna na drugu i stalno nas podsjećaju na sve što nismo učinili, sve što smo možda učinili krivo, na ono što netko možda misli o nama, a što nikad nećemo doznati. A ipak, ono što je u tim danima bolno za nas, nije stvarnost. Boli nas način na koji je tumačimo. Način na koji vjerujemo svakom glasu koji se u nama javi, kao da nema alternative.
Misli su alat, ali ne i istina
Ponekad su samo posljedica umora, gladi, usamljenosti. Ili starog obrasca koji se još nije raspao. Kada to zaboravimo, počnemo misliti da su naše misli – mi. Za sporiji, svjesniji život — onaj koji njeguje slowliving pristup — ne trebamo se boriti s mislima u sebi. Ne trebamo ih utišavati silom. Trebamo ih promatrati s odmakom i vrlo nježno. Ponekad nam za mir i za dobru energiju nije potrebno čitati priručnike, knjige ili prolaziti pet, deset, petnaest savršenih koraka. Možda je sve što nam treba samo navika da stanemo. I to ponekad zna biti dovoljno teško i komplicirano.
Naše misli nisu uvijek naše. U njih su upisani roditeljski strahovi, školska pravila, tuđe procjene, kolektivne traume. Kad to shvatimo, otvaramo prostor u kojem možemo izabrati – što ćemo zadržati, a što pustiti?
Kako da se vratimo tijelu i prestanemo vjerovati odmah svakoj misli koja nam se pojavi u glavi?
Tijelo kao zemlja: uvijek zna gdje si
Tijelo ne nagađa. Tijelo ne dramatizira. Ono samo jest.
Dok um proizvodi scenarije, tijelo bilježi stvarnost. Često je to locirano u napetosti ramena. U stisnutom trbuhu. U trzaju u prsima. Ono zna da nešto nije u redu i daje nam signal – različitim senzacijama. Kada uspijemo usporiti, tijelo postaje kompas. Ako mu dopustimo da vodi, može nas vratiti natrag. U trenutak, u dah, u tlo pod nogama.
Mala praksa za povratak sebi
Kad osjetimo da smo uvučeni u mentalnu oluju, ponekad je dobro pokušati ovo:
- Doslovno – prestati hodati, tipkati, razmišljati.
- Primijetiti gdje se naše tijelo nalazi. Osjetiti dodir leđa o stolicu, stopala o pod.
- Položiti jednu ruku na prsa, drugu na trbuh.
- Udahnuti polako kroz nos, zadržati dah dvije sekunde i izdahnuti dugim, mekim izdahom.
- Ponoviti tri puta. Bez očekivanja.
Nekad će to biti dovoljno da osjetimo manju raspršenost. Nekad neće. Oboje je u redu. Poanta nije u cilju, nego u povratku.
Svakodnevni rituali koji vraćaju dah
Svakodnevnica nas potiče da stalno budemo u glavi — planiramo, analiziramo, razmišljamo o sljedećem koraku. Rutine, usporavanje i komunikacija s tijelom čini se da su samo nedostižan ideal o kojem često čitamo na portalima i gledamo na društvenim mrežama. Ne moramo imati savršenu rutinu. Dovoljno je da imamo male, osobne rituale koji nas uzemljuju.
Evo nekoliko ideja:
- Šetnja bez telefona, bez cilja. Samo koraci, zrak i ti.
- Čaj ili kava bez multitaskinga. Samo piti. I gledati kroz prozor.
- Pisanje bez strukture. Što god dođe, to izlazi.
- Svjesno tuširanje, s pažnjom na toplinu vode, miris sapuna, osjećaj kože.
- Trenuci bez glazbe, bez zvuka, samo tvoj dah i soba.
Nisu tu da bi nas “popravili”. Nisu tu da bi nešto postigli. Tu su da bi mi ostali prisutni. I da bi čuli što nam tijelo tiho govori kad se misli previše raspričaju.
Misao je samo misao
Neki dani bit će bistriji. Neki mutniji. Neke ćemo misli moći pustiti s lakoćom. Za neke ćemo se uhvatiti, iz navike. I to je u redu. Ono što možemo vježbati je da ne idemo za svakom od njih. Da ih ne zovemo na čaj i ne pitamo: Jesi li u pravu? Da ih samo pozdravimo, kao poznanika na cesti. Možda nam mahne, možda ne. Ali mi ostajemo tu gdje jesmo. U sebi, u tijelu. Na zemlji. I svaki put kad uspijemo, stvaramo si mali prostor u kojem nije bitno što mislimo. Bitno je da jesmo.
Tekst; Martina Kolarić
Foto: Pexels