Ove godine poželjeli smo u svoje domove vratiti onaj tradicionalni Božić kojeg se sjećamo iz djetinjstva. Tada nismo imali bezbrojne ukrase, ali imali smo ono važnije – ljubav, mir i poštovanje za naše najbliže. Ne znam je li to do nostalgije, ali kao da smo prije doista bili puno sretniji s manje.
Možda je razlog to što nismo imali društvene mreže pa nismo mogli uspoređivati svoje blagdane s blagdanima drugih… Možda ćete dok ovo čitate pomisliti kako se vi ne uspoređujete s drugima, ali podsvijest je čudo. Ako iz dana u dan gledate beskrajne DIY kreativne projekte, a vi nemate dara za to, ako gledate bogato ukrašena drvca dok ste vi možda svoje jedva stigli okititi, ako gledate beskrajne recepte, a ne uživate u kuhanju – sve to vam se kako tako uvuče u glavu.
Zato sam ja ove godine odlučila napraviti detoks od društvenih mreža i otkrila sam koliko svjesnije uživam u svemu. Tako sam se u jednom trenutku zapitala kako li su tek blagdani naših baka izgledali u vrijeme kada nije bilo ni telefona, ni interneta, pa čak ni TV-a. Tako se rodila ideja da mi djevojke iz redakcije razgovaramo s našim bakama i donesemo vam njihove priče.
Tako s vama dijelimo priče baka naših novinarki. Upoznajte Inginu, Dalijinu i Anđelinu baku.
Priča Ingine bake Mande
Moja baka Manda ima 93 godine i pamćenje na kojem bi pozavidjeli i lovci popularne tv emisije Potjera.
Osvježile smo, kroz pitanja i razgovor, uspomene iz njezinog djetinjstva i mladosti.
Ona je uživala u mojoj pozornosti i prisutnosti, a ja sam kroz smijeh zabilježila misli.
Zahvalna sam za ovu mudru i domišljatu ženu u mom životu, a njezine riječi su me uistinu potakle da prebrojim svoje vrijednosti. Pročitajte bakina sjećanja, oplemenite duh i slobodno se inspirirajte kako biste ove godine Božiću pristupili na jedan opušteniji, ali duhovno smisleniji način. Prenosim njezine riječi u cijelosti…
E ovako je to bilo.
Što se priprema tiče…
Bor se kitio na Badnji dan.
Adventa, adventskog vijenca nije bilo.
Pekli su se kolači i pravila se rupa u kolačima i to bi se stavljalo na bor.
Nije bilo nikakvih ukrasa, samo krep papir u bojama, bombone i kolači.
Sukale smo pite, pravile kolače, sve su radile žene, muškarci nisu ništa radili osim pripreme badnjake.
Obavezno smo pravile šape, keks. Kolača nije bilo previše.
Kuća se kitila bršljanom, blagoslovi se dom, od štale do unutrašnjosti kuće posipala se slama koja bi naknadno bila posuta bombonima, orasima, lješnjacima, suhim šljivama. Slama se ne mete prije drugog dana Božića.
Ložila su se tri badnjaka, najstariji u kući nosi badnjak i kaže na vratima dobra večer, a ostali odgovaraju sa dobra ti sreća.
Hvaljen Isus i Marija,
Vazda bio Hvaljen.
Na dobro vam došla badnja večer i u ponoći slavno i sveto porođenje Isusovo.
I s tobom Bog dao zajedno.
Nakon toga jedno od ukućana posipa žitom, a druga osoba škropi svetom soli.
I tako se unose tri badnjaka, i cijeli postupak se ponavlja tri puta.
Nakon toga se sipa po badnjacima crno vino, izmoli se Očenaš, i svi koliko god ima ukućana piju crno vino iz istog bokala, prije su bile bukare (drvene posude), i ponavljaju se ove riječi koje sam prethodno navela. Nakon toga se pjeva božićna pjesma. Ovo sa vinom, barem po gutljaj morali su popiti svi, čak i djeca.
U ponoć se palila svijeća, svi su sjedili okolo i zajedno molili i jeli.
U ovo nije bila uključena samo obitelj, nego i prijatelji, susjedi, sve kuće u blizini.
Nas je bilo iz šest kuća, i mi smo obilazili do zore.
Sa svijeće na svijeću.
Ujaci, tetke, prijatelji, kumovi.
Nitko nije sam palio svijeću.
Prva misa bila je u sedam sati, nitko nije spavao tu noć. Tko se naspavao do ponoći, naspavao se. Pjevalo se i veselilo. Tri dana smo slavili i obilazili se.
Pilo se puno crnog vina, netko bi se i napio. I ja sam se jednom napila.
Eh, živilo se, nemoj pitat´.
Razmišljam, poznajem li koga tko je ove godine sam. I sjetih se.
Neće biti jer ću sve napraviti da ne bude tako.
Podijelimo Blagdane s dragim ljudima.
Priča Dalijine bake Nade
Moja baka rođena je 1945. godine. Ona nema pojma kako da samoj sebi objasni što je točno internet, portal, niti slow living. Ali isto tako, ispričala mi je priču o slavljenju Božića i tradicijama iz svog djetinjstva koja itekako vrvi elementima sporog življenja, uživanja u malim stvarima i slavljenju jednostavnosti. Pročitajte zanimljive i živopisne zapise iz njenih najranijih sjećanja.
“Išla sam u osnovnu školu koja se nalazila u blizini crkve, međutim tu je postojala velika ironija i nepravda – u crkvu nismo smjeli ući. Božić je prije svega vjerski blagdan, a zbog toga niti o njemu nismo smjeli pričati niti javno prakticirati njegova obilježja. Unatoč svemu tome, naši roditelji su ipak išli u crkvu. Takva su bila vremena.
Zanimljivo je primijetiti razlike u obilježavanju tradicije u odnosu na danas. Advent ili vrijeme došašća nije započinjao paljenjem svijeće, ali se odlazilo na mise zornice. Kod kuće, u našoj obiteljskoj intimi, slavili smo Božić. Ne sjećam se da je bilo ikakvog stresa oko pripreme svečanosti. Hrana se pripremala mirno i polako, danima unaprijed. Delikatese koje su se pripremale bile su obilježene činjenicom da smo živjeli na selu, stoga su se na našem blagdanskom stolu mogli naći svinjetina, pura iz krušne peći, sarma, čvarci, kobasice i špek. Topila se mast, dimilo se meso, izrađivali su se domaći mlinci i rezanci. U sjećanju su mi ostale vrlo jake zime uz dosta snijega što je pogodovalo očuvanju mesa i ostalih namirnica jer tada nismo imali hladnjake. U večernjim satima, skupili bismo se u kuhinji i tada se radio maslac od domaćeg mlijeka koji se koristio za pravljenje kolača. Čistili smo domaće orahe od kojih se radila orahnjača, a na našem stolu su se mogli naći i razni drugi suhi kolači, s lješnjacima i pekmezom. Par dana prije samog Božića, pripremao se domaći kruh od domaćeg pšeničnog i kukuruznog brašna i pekao se u krušnoj peći koja se nalazila u dvorištu. Budući da je Božić ujedno i svečanost, bilo je kruha (ali i svega ostaloga) puno više nego inače. Pospremala se cijela kuća. Svi su doprinosili na neki način, zajedništvo je bilo vrlo naglašeno u svim poslovima, kao i kasnije, tijekom odmaranja. Vrlo značajan datum bio je 13. prosinca jer se tada slavi sveta Lucija na koju smo tradicionalno sijali pšenicu. Ta pšenica izrasla usred zime predstavljala je sve dobre želje i nadu za blagoslove u novoj godini koju dočekujemo brzo nakon Božića.
Tjedan dana prije Božića bilo je rezervirano za potragu za božićnom jelkom. Borovi i jelke prodavali su se na klasičnim sajmovima, vrlo slično kao i danas, postojala su mjesta rezervirana za to. Nismo imali shopping centre ni online shopove, pa smo se za ukrase snalazili kako smo znali i mogli. Izrađivali smo kuglice, lance od krep papira, a posebno zanimljivi bili su bomboni omotani u foliju.
Badnjak je bio posebno svečan dan na koji se obavezno postilo uz grah ili ribu. Navečer smo kitili bor, svi smo prisustvovali tome i zajednički, uz pjevanje božićnih pjesama ukrašavali kuću. Kada je došlo vrijeme za polnoćku, roditelji su otišli, a mi djeca nismo smjeli ići. Crkva je od kuće bila udaljena oko tri kilometra, išlo se pješice po makadamu jer nismo imali asfaltirane ceste. Kako nije bilo niti javne rasvjete, put se osvjetljavao svjetiljkom na petrolej koju dan danas čuvam na tavanu.
Sjećanja na sam blagdan Božića su mi posebno živa jer je sve bilo toliko drugačije nego danas. Bilo je tako mirno, tiho, bez petardi i vatrometa. Obitelj je uživala u miru, opuštenosti i zadovoljstvu, a s materijalne strane imali smo zapravo nepojmljivo manje nego što ljudi danas imaju. Sjećam se da se za Božić u vrijeme mog djetinjstva nismo darivali, takva tradicija nije postojala, ali kao darove smo koristili domaće jabuke. Doručak i ručak obavljao se svečano, s poštovanjem i posebnim mirom, obavezno u zajedništvu.
Na pitanje je li prije bilo bolje nego sada mogu odgovoriti da je jer su sve te spomenute pripreme, tradicije i uživanje u zajedništvu i malim stvarima činile da se proslavi Božić onako kako treba. Danas je sve to pretvoreno u komercijalizaciju, sve je okrenuto nekakvom prestižu i biznisu, samo da se dobro unovči i prođe.”
Priča Anđeline bake Ivanke
Moja baka Ivanka je oduvijek bila jako pričljiva i društvena osoba. Tako sam primijetila da u njezinom opisu nekadašnjeg Božića druženja i ljudi zauzimaju najveći dio. U nastavku pročitajte njezinu priču. Kada je pričala o nekadašnjem Božiću na njezinom licu sam vidjela nostalgiju i žal za minulim danima.
“Unučice moja, naš Božić nije bio blještav kao danas. Nismo imali mnogo, ali kao da smo bili sretniji.
Pripreme za Božić su trajale i nekoliko dana jer su naše mame pripremale nekoliko vrsta suhih kolača, domaću pogaču, kuhala se sarma, peklo se meso. Posla je i tada bilo dosta, ali nekako smo sve radili zajedno pa nitko ne bi bio toliko umoran. Sada mi je tužno što su se obitelji udaljile pa ne pomažu jedni drugima.
Tada nismo imali hrane u izobilju kao što je to danas pa smo se svi toliko radovali božićnom ručku. Na Badnjak smo svi postili i razmišljali o gozbi koja nas čeka poslije polnoćke.
Što se tiče dekoriranja kuće, to je bilo jako skromno. Jelku smo kitili s papirićima, bombončićima ili s orasima. Iako je bila skromna, ja sam kao dijete bila toliko uzbuđena oko toga. Kitili smo je za Badnjak, nikad prije.
Sjećam se da je bilo puno, puno pjesme. Pjevale su žene, muškarci, tko je znao svirati, svirao je. Stvarno nismo imali nekih briga i bili smo zadovoljni sa svime što smo imali, a stvarno nismo imali mnogo. Mi kao djeca smo roditeljima u svemu pomagali.
Na Badnjak su muškarci u kuću unosili badnjake, odnosno cjepanice u kuću, a mi smo ih posipali pšenicom. Pšenicom se posipalo kako bi se dozvala što plodnija godina. Taj čin bi za nas predstavljao službeni početak Božića.
Poslije smo išli na polnoćku. Na jutro Božića smo dugo sjedili i uživali za stolom, a onda smo šetali od kuće do kuće i čestitali susjedima. U svakoj kući bi bila zdravica i čestitanje. Poslije toga je bio ručak koji bi počinjao domaćin tako što bi u božićnu pšenicu stavio tri svijeće. Zatim bi ih upalio te bi uzeo komad pogače koji bi stavio u crno vino te bi s njim gasio svijeće uz molitvu. Nama djeci su govorili da onaj tko pojede komadić tog kruha u sljedećoj godini neće biti bolestan.
Poklona kao danas nije bilo. Samo smo djeci darovali voće i bombone. Djeca su s tim poklonom bila oduševljena jer nije bilo šećera kao danas pa su bombone bile luksuz.”
Kada sam pročitala priče naših baka poželjela sam se teleportirati u njihovo vrijeme jer sam osjetila da je fokus bio na pravim vrijednostima i onome što bi Božić stvarno trebao biti. Ipak, nitko nam ne brani da i za svoje domove uzmemo dašak tradicije. Najvažnije da ne zaboravimo tradicionalne vrijednosti: zajedništvo, međusobno poštovanje, empatiju i ljubav. Ako u svoj Božić unesemo to, već sada možemo biti sigurni da nas očekuju nezaboravni blagdani o kojima ćemo možda mi jednog dana sa sjetom pričati unucima.
Našim bakama hvala što su odlučile svoje priče podijeliti.
Tekst: Slowliving.hr
Foto: Privatne arhive