Prije točno godinu dana kupili smo jednu teglu, običnu staklenku, nazovimo ju kako god želite, ovoga puta važna je njezina namjena.
Naime, muž i ja smo dva labava temelja za novogodišnje odluke, stoga im pristupamo ležerno, bez pritiska. Prošla godina je za nas bila iznimna, vjetrovita, zahtjevna, puna vidljivih i, u društvu, nevidljivih pomaka. No, istina je da smo „unutra“ donijeli niz odluka kojih smo se, uglavnom, pridržavali.
Tako je prošla i staklenka! O čemu se radi?
Svake nedjelje uzimali smo papirić i zapisivali najljepši trenutak toga tjedna.
Naravno, neke nedjelje su zaboravljene, neke preskočene, ali najvažniji događaji su tu.
Plan je bio da ju otvorimo na kraju godine i pročitamo zajedno. To se nije dogodilo tada, ali jeste mjesec poslije.
Ovu ideju ste možda već i vidjeli, ali ono o čemu nitko još (barem koliko sam ja uspjela zapaziti) nije pisao jesu reakcije nakon što se ta ista staklenka napunila, kao i smisao tijeka procesa.
Sjeli smo na naš obiteljski kauč i krenuli, izvlačili smo jedan po jedan papir.
Prisjetili smo se toliko toga, kroz riječi smo se povezali sa trenucima možda čak bolje nego li bi to učinili sa fotografijom.
Svi smo mi odgovorni za svoje živote i to kako se u njima osjećamo. Svi prolazimo kroz različite faze, i premda sam se u prošloj godini nekoliko puta osjećala kao da se bespovratno slamam sada znam da sam prolazila kroz proces kojim sam se dublje povezivala sama sa sobom i svojom obitelji.
Naši umovi su raspršeni, misli vrludaju bez cilja i većina nas nije u stanju apsorbirati važne životne događaje. Ova staklenka pomogla nam je na više razina:
- Prvi put dok smo sjedili i razmišljali o onome što ćemo zapisati na papir, prvi nalet serotonina i zahvalnosti jer imamo nešto lijepo za zapisati.
- Drugi put dok smo čitali zapisano.
- I treći put kada smo razgovarali o našem životu i osvrnuli se na toliko lijepih događaja koje bismo putem zasigurno ispustili da ih nismo zabilježili.
Iz ljubavi prema sebi, iz ljubavi prema obitelji, prema našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti vjerujem da je ova obična staklenka i navika koju uz nju vezujemo nešto što može popraviti kvalitetu življenja i potaknuti nas na dublju i ozbiljniju zahvalnost svome biću za sve što prolazi kroz življenje.
Staklenka mi je pomogla da zastanem na tren i shvatim kako već živim čaroliju za kojom tragam. Osim toga, činjenica je da dugoročno gledano, zahvalni ljudi ne mogu biti nesretni.
Moglo bi vas zanimati i: Kako bi trebalo izgledati suvremeno očinstvo?
Tekst: Inga Marić
Foto: Inga Marić