Kako je proljeće vrijeme kada se sve mijenja i kroz promjene obnavlja, ovo je sjajan trenutak za promišljanje i o našim osobnim promjenama kroz koje svatko prolazi u svom životu.
Kroz čestu introspekciju, primijetila sam kako sam se unatrag nekoliko godina jako promijenila te kako su se promijenili i svi moji bliski ljudi u čijem sam društvu gotovo svaki dan. To me potaknulo da se zapitam zašto na promjene ponekad gledamo kao na automatski nešto negativno kada one predstavljaju upravo žilu kucavicu svakog životnog ciklusa. Da se ne mijenjamo, nego neprestano stagniramo, ne bi bilo ni prilike za rast i razvoj u bilo kojem području. Također, razmišljala sam i o tome zašto nam se u trenu kada se svjesno odlučimo na neku promjenu u svom životu, teško mijenjati u smjeru u kojem želimo.
Odgovore na ta i mnoga druga slična pitanja dala nam je Katarina Pavliša, wellbeing trenerica i međunarodno certificirani Mindfulness i NLP Master Trener, Social Panorama Consultant te Business i Mental Coach.
Katarini smo se obratili sa svim pitanjima koja su me zanimala na temu osobnih promjena upravo zato jer je njena strast doprinos poboljšanju kvalitete života. Naime, ona pomaže zaposlenim osobama u razvoju i implementaciji uspješnih wellbeing strategija, a kroz više od 20 godina iskustva rada s ljudima, u korporacijama i poduzetništvu, iskusila je koliko je važno raditi na svom mentalnom, emotivnom i fizičkom zdravlju. Osobno je doživjela mnoge uspjehe i neuspjehe, stresove i strahove, što ju je motiviralo u pronalaženju načina za povećanje cjelokupnog wellbeinga. Kada ne radi, uživa u planinarenju i putovanjima šireći svoja životna iskustva i održavajući ravnotežu u svim aspektima svog wellbeinga. Vjeruje kako svatko ima potencijal ostvariti uspješan i sretan život.
Pročitajte ovaj inspirativan intervju i naučite nešto novo o osobnim promjenama i načinima na koje možemo ostvariti svoj osobni rast.
U kojem su sve smislu važne promjene kada je mentalno zdravlje u pitanju, osim za osobni rast?
Sve je stvar kako se postavimo prema promjenama. Što prije prihvatimo da su promjene sastavni dio svakodnevnog života i da ih ne možemo izbjeći, htjeli mi to ili ne, bolje ćemo se osjećati kad se suočimo s njima. Naravno, nisu sve promjene iste. Neke su u potpunosti pod našom kontrolom, neke djelomično, a neke su pak u potpunosti izvan naše kontrole. Kako ćemo im pristupiti i hoćemo li ih gledati kao priliku ili prijetnju to ovisi o nama, a o tome ovisi i naše mentalno zdravlje. Što prije shvatimo što se događa i što prije sagledamo kako ćemo se nositi s njima, to ćemo iskušavati manje stresa i anksioznosti te ćemo imati osjećaj da je naš život puno više pod našom kontrolom.
Kako emocionalna inteligencija može igrati ključnu ulogu u procesu osobnih promjena?
Prije svega, emocionalna inteligencija je složena vještina. Sastoji se od samosvijesti, upravljanja sobom, svijesti o drugima i upravljanja odnosima. Osnova svega je samosvijest. Ona je srce emocionalne inteligencije, jer bez sposobnosti osvješćivanja i razumijevanja sebe, svojih emocija, misli i svega onoga što se događa u nama, ne možemo ništa drugo poduzimati pa tako niti pokretati i upravljati promjenama. Tu je posebno važno prepoznati i povezati razne signale koje nam šalje tijelo s emocijama i mislima kako bi osvijestili razne nesvjesne procese koji stoje iza toga. I upravo to je ono što rad na samosvijesti čini zahtjevnim i često dugotrajnim jer će naš svjesni um odmah krenuti racionalizirati situaciju, misli i emocije. No, nekada su ti obrasci jako duboki i potrebno je vrijeme, volja i odlučnost u njihovom osvješćivanju i promjeni.
Dakle, samosvijest je neophodna. Međutim, za promjenu nije dovoljna. Potrebna nam je i kompetencija upravljanja sobom, druga važna komponenta emocionalne inteligencije, koja obuhvaća sposobnost samokontrole emocija, usmjerenosti na postignuće, pozitivan stav i sposobnost prilagodbe.
Kako se nositi s prirodnim otporom prema promjenama kod samih sebe?
Kad ogolimo sve otpore, u podlozi svih obično govorimo o strahu od promjene. Bojimo se nepoznatog, neuspjeha, odbačenosti, neizvjesnosti, gubitka, nemoći i slično. Međutim, prije svega trebamo prihvatiti da je strah potpuno legitimna emocija koja nam treba kako bi u nekim situacijama izbjegli stvarnu opasnost i preživjeli. Također, strah može biti korisna kočnica da ponekad prvo zastanemo, promislimo, prespavamo i nađemo bolje rješenje. Problem je kad nas strah obuzme i paralizira na putu promjene. No trebamo znati da su promjene vrlo rijetko ugodna stvar na ovom svijetu, tako da ćemo se kad-tad morati suočiti s našim otporom, odnosno strahom, ukoliko želimo napraviti promjenu. Naravno, nekada su ti strahovi vrlo jaki i zato nam je važno u tom procesu promjene osigurati si podršku drugih, bilo prijatelja, partnera, kolega ili zatražiti stručnu pomoć, primjerice coacha.
Kako se nositi s negativnim reakcijama i emocijama koje se javljaju kada kod drugih, nama dragih osoba, uočimo promjenu u ponašanju i osobnosti?
U takvim situacijama, prvo što nam treba je sposobnost samokontrole – povući „kočnicu“ i zadržati naše osjećaje pod kontrolom kako bi mogli sagledati što se stvarno događa kod druge osobe. Naravno, to je zahtjevan zadatak za nas. Najčešće nam teško padne kad vidimo da nama draga osoba pati i imamo silnu želju joj pomoći na način da joj savjetujemo što bi trebala učiniti u toj situaciji. Mislimo da znamo što se događa, pretpostavljamo kako se osoba osjeća i razmišlja te smatramo da imamo pametna rješenja. No, iako to djeluje vrlo plemenito, takva vrsta pomoći može samo još više odmoći. Naše pretpostavke su u pravilu pogrešne jer ono što vidimo i zaključujemo je pogled iz naših „naočala“ obojenih našim emocijama, iskustvima, uvjerenjima i vrijednostima, čak i onda kada tu osobu jako dobro poznajemo.
Ono što osobi prvo treba u takvom trenutku je razumijevanje tj. empatija (ona treća komponenta emocionalne inteligencije, „svijest o drugima“). Čuti i razumjeti izražene i neizrečene misli, osjećaje i brige. Pitati osobu kako joj možemo pomoći. Ponuditi svoju podršku i prihvatiti njene odgovore i njenu perspektivu jer nitko od nas ne može biti u tuđim cipelama i znati što je najbolje za tu osobu u tom trenutku. Nekada je drugoj osobi dovoljno znati da ste uz nju što god da učinila. Nekada treba prespavati i razmisliti o svemu. A nekada će vam sama reći kako joj konkretno možete pomoći. To je onda konstruktivno.
Činjenica jest da se svi neprestano mijenjamo, no zašto nam se teško mijenjati u smjeru u kojem želimo?
Prvo, mi često mislimo da znamo što želimo, no prava istina je da znamo što ne želimo. To je u pravilu prva barijera. Mi intenzivno razmišljamo o tome kako nam je sada, a teško nam je zamisliti kako točno izgleda ono što želimo. Drugo, u svakoj situaciji, pa i u onoj s kojom nismo sretni, postoji nešto dobro, neka sekundarna dobit zbog koje smo još uvijek tu gdje jesmo. Često smo je nesvjesni, međutim ona nam daje taj osjećaj poznatog, osjećaj sigurnosti koji je jedan od temeljnih ljudskih potreba.
Općenito, mi kao ljudi ne volimo osjećaj nesigurnosti, a svaka promjena zahtjeva korak u nepoznato i zato to nije lako. Zato se najčešće mijenjamo tek onda kada je ili patnja dovoljno velika – kada se osjećamo zaista ugroženi, da smo dotakli „dno“ ili kada je cilj (ali jasan cilj) toliko privlačan da smo spremni učiniti sve da to postignemo. Sve ostalo ovisi o našoj spremnosti, volji i energiji koju smo spremni uložiti i riskirati, a na tome možemo raditi ako želimo.
Koje su razlike između spontanih promjena i onih koje zahtijevaju svjestan napor?
Iako nas promjene koje nam se dogode bez naše volje obično iznenade i budu čak puno neugodnije nego one koje se dogode našom voljom, njih smo puno brže svjesni, a to je prvi korak u procesu upravljanja promjenom. One koje ovise o nama, često su podložne fazi negiranja koja nekada može trajati jako dugo i držati nas zakopane u postojećoj situaciji, iako se u njoj više ne osjećamo dobro. Primjerice, ako dobijemo otkaz kojeg nismo očekivali, vrlo brzo ćemo postati svjesni da se naša životna situacija promijenila i da trebamo nešto poduzeti vezano za posao i zaradu. Međutim, ako malo po malo raste naše nezadovoljstvo poslom, prije nego što ćemo poduzeti nešto konkretno, mi ćemo provesti neko vrijeme – kraće ili duže, neki i godinama – tražeći krivca u poslodavcu, šefu, okolnostima, nadajući se kako će biti bolje ili se čak uvjeravati da i nije tako loše kada se usporedimo s drugima.
Drugim riječima, mi ćemo negirati da nam je loše i time produžiti našu agoniju. Pa čak i ako si konačno priznamo da nam stvarno nije dobro i da trebamo nešto poduzeti, još uvijek to ide sporije, jer „Hej, barem primam plaću i kolege oko mene su OK, uostalom nije tako lako naći drugi posao!“. Naći ćemo tisuću razloga zašto „ne“, a jedva nekoliko zašto „da“. Oprezni smo, bojimo se gubitka i onog malog dijela zbog kojeg i dalje svaki dan idemo na taj posao. Jednostavno, teško se odričemo tog trenutnog osjećaja poznatog i sigurnosti i to je razlog zašto sve promjene od nas iziskuju dodatan napor.
Kako osobna transformacija može imati utjecaj na kvalitetu života pojedinca?
Kratko i jasno – veliku! U biti, to je i njen cilj, jer je u našoj prirodi težiti boljem, kvalitetnijem životu. To je razlog zašto ljudi stalno traže recepte za osobni razvoj, rješavanje stresa i kako postići sretan život. Međutim, osobna transformacija nije recept u tri koraka koje trebamo napraviti. I nije dovoljno samo donijeti odluku. Ona je proces koji zahtjeva vrijeme, volju, disciplinu i ustrajnost jer se tu najčešće radi o promjeni određene navike, uvjerenja ili identiteta koji često korijene vuku u nesvjesnim obrascima još iz djetinjstva. Zato je taj proces zahtjevan i trebamo podršku, a često i stručnu pomoć u dolasku do tog cilja. Ali se isplati jer je smisao života živjeti dobro i ispunjeno, zar ne?
Na koje načine možemo razvijati samopouzdanje tako da ono bude izravni okidač za poticanje procesa promjene koju želimo?
Prije svega, svi smo mi dobri u nečemu pa je važno kontinuirano se oslanjati na svoje jake strane. Time ćemo se osnažiti i biti spremniji napraviti određene promjene kad dođe do potrebe za time. Drugo, važno je naučiti postavljati i ostvarivati ciljeve. Na taj način se učimo razmišljati što želimo jer kao što smo već ranije rekli, jako smo dobri u postavljanju onoga što ne želimo, a to je jedna od temeljnih prepreka u procesu promjena. Također, ostvarivanje ciljeva će nam biti poticaj i motivacija za lakše pokretanje i ostvarivanje drugih promjena koje želimo jer ćemo time jačati onaj unutarnji osjećaj „ja to mogu“. I treće, što je važno, zauzimati se za sebe i svoje potrebe, vježbati reći „ne“ onim stvarima koje nam nepotrebno troše energiju i štete. Na taj način usmjeravamo svoju energiju prema onom što želimo i stvaramo prostor za potrebne promjene.
Koje su najvažnije vještine koje pojedinac može razviti kako bi olakšao proces osobne promjene?
Svakako vlastitu, psihološku otpornost odnosno ono što na engleskom zovemo resilience – sposobnost učinkovitog nošenja, prilagodbe i oporavka od stresa ili nedaća. S time da trebamo imati na umu da otpornost nije jedna specifična vještina, već skup resursa i vještina koji promoviraju konstruktivno rješavanje problema, prilagodljivost, promjenu perspektive, samoregulaciju i socijalnu podršku. Razvoj i prakticiranje svih ovih vještina može izgraditi i povećati našu otpornost koja nam uvelike olakšava prihvaćanje i prolazak kroz sve vrste promjena, i one manje kao i one vrlo zahtjevne.
Kako se nositi s osjećajem gubitka identiteta koji ponekad može pratiti proces osobne promjene?
Obzirom da su osobne promjene često vezane za promjenu uvjerenja o sebi i drugima, može se dogoditi da taj osjećaj gubitka identiteta znači napuštanje starih uvjerenja, ali također može značiti signal da nismo odabrali najbolji put do željenog cilja i na taj način nas potaknuti da potražimo drugi, bolji, koji je u skladu s našim vrijednostima.
Zato je važno kontinuirano osluškivati sebe i provjeravati je li ono što činimo dugoročno u skladu s našim potrebama i vrijednostima jer su naše vrijednosti temeljni unutarnji ciljevi koje želimo ostvariti, temelj naše motivacije i standardi po kojima vrednujemo sebe i svoju okolinu. A kako ta faza kada se nađemo u životnoj situaciji u kojoj imamo osjećaj gubitka identiteta može biti vrlo zbunjujuća i frustrirajuća, korisno je tražiti povratne informacije drugih ili/i stručnu pomoć koja će nam pomoći provjeriti i je li taj osjećaj samo privremen, dio procesa promjene ili nam govori nešto drugo.
Koja je uloga introspekcije u prepoznavanju potrebe za osobnim promjenama i kako ju poticati?
Rekla bih – ključna. Osobni razvoj zahtijeva promišljanje o vlastitim mislima, osjećajima i ponašanjima kako bi identificirali obrasce koji mogu utjecati na naš razvoj i pozitivne promjene u životu te radili na promjeni štetnih navika i uvjerenja. Također, kontinuiranom introspekcijom stječemo bolju svjesnost o vlastitim osjećajima, mislima i ponašanjima čime razvijamo samosvijest koja je pak osnova emocionalne inteligencije čiju važnost u procesu osobnih promjena smo već spomenuli na početku. Ono što trebamo promijeniti i što je najbolje za nas, na to možemo odgovoriti jedino mi sami. Drugi nam mogu pomoći doći do tih odgovora, no nitko nam ne može reći što bi bilo dobro ili bolje za nas jer nisu u našoj koži. Svatko od nas ima svoju jedinstvenu životnu priču i put, svoje nade i strahove o kojima ovise ti odgovori.
Neki od načina kako poticati introspekciju u svom životu su vođenje dnevnika, meditiranje, mindfulness i samorefleksija te dijeljenje misli i osjećaja s drugima – bliskim prijateljem, coachem ili terapeutom. Sve to može pomoći i potaknuti razvoj emocionalne inteligencije.
Na koje načine je moguće razvijati emocionalnu otpornost tijekom turbulentnih razdoblja osobnih promjena?
Što više se fokusirati na stvari koje su pod našom kontrolom. Naime, u izazovnim i kriznim razdobljima, određena količina straha i stresa je neizbježna. Ona je prirodan odgovor na stresne ili teške trenutke u životu i ukoliko se većinu vremena fokusiramo na stvari koje ne možemo kontrolirati, osjećati ćemo se sve više iscrpljeno, bespomoćno i anksiozno a bez rezultata. Što više vremena i energije potrošimo na stvari koje možemo kontrolirati, radeći aktivnosti koje su dobre za nas, mi radimo na prevenciji i zaštiti svog mentalnog zdravlja i time razvijamo svoju otpornost. Primjerice, umjesto da pola sata provedemo čitajući tragične i zabrinjavajuće vijesti na koje ne možemo utjecati, puno je korisnije provesti to vrijeme igrajući se s djecom, u šetnji, nekom svom hobiju ili čitajući nešto poticajno i zabavno.
Također, u tim stresnim razdobljima je posebno korisno uspostavljanje određenih rutina, jer nam one pružaju i vraćaju osjećaj kontrole i stabilnosti. To može uključivati tjelovježbu, meditaciju, jogu, boravak u prirodi, šetnju, opuštajuća ili zabavna druženja, igru s djecom i slično. I povrh svega, koliko god to puta ponavljali, svakako trebamo voditi brigu o svom snu, prehrani, odmoru i kretanju jer je to temelj našeg funkcioniranja, temeljno gorivo za mentalnu snagu koja nam je itekako potrebna tijekom stresnih razdoblja.
Razgovarala: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Privatna arhiva