Ovu sam preporuku svjesno tempirala za završetak ljetnog čitateljskog popisa. Činilo mi se poetičnim zaključiti ga naslovom U kasno ljeto, autorice Magdalene Blažević (u izdanju Frakture, 2022.).
Međutim, glasniji i važniji nagovor na čitanje od te dosjetke njezin je moćan sadržaj i filigranski stil u koji je upakiran. Nema okolišanja, već od prvih stranica saznajete da će vas kroz priču voditi glas mrtve djevojčice. Njezino je ime Ivana, život joj je zaustavljen u četrnaestoj godini i ljeto o kojem govori miriše na rat.
Iako je već ova koncizna najava nekim čitateljima dovoljna da pobjegnu od težine priče, propustiti čitati Magdalenu Blažević bila bi prava šteta. Unatoč smrti kojom je prožet roman, i to onom najstrašnijom – nevinog djeteta, autoričino pisanje poetična je i snažna antiratna priča. Doduše, vremenski se referira na jedan davni kolovoz (16. kolovoza 1993.), no u recentnoj europskoj stvarnosti u kojoj nam je rat, nažalost, opet aktualan, ovakve antiratne priče prijeko su nam potrebne.
Nakon prvih mi se pročitanih stranica nametnula asocijacija na autoričin tekst kao na niz svojevrsnih pjesničkih minijatura, neki oblik pjesme u prozi. Takav je njezin stilski postupak izrazito dojmljiv u naraciji kolovoške traume. Iako otpočetka znate u kojem smjeru napreduje priča, ipak s napetošću, i ne bez zebnje, iščekujete svaku novu rečenicu. Iznad svih opisanih vizura sela, s pripovjedačkim izletima u neke davnije trenutke koji prethode onom nesretnom danu u kolovozu, i gotovo opipljivih tekstura i mirisa ljeta, nadvija se tjeskobna slutnja, u metafori “crnog igrokaza svračjeg jata” u zraku. To literarno nadmetanje poezije i rata ublažava stravičnost prizora, ali istovremeno spomenuti kontrast podcrtava bespomoćnost u susretu sa smrću i neizrecivom tugom koja za njom ostaje.
Pred koracima “čvrsto vezane crne čizme”, kao što autorica opisuje, život djeteta ne može spasiti ni majčin zagrljaj. No, stil Magdalene Blažević nadglasava mučnu temu, kao što, uostalom, jeka antiratne poruke duže odzvanja od smrti same. Stoga se pri čitanju prepustite i zvuku regionalnih izraza (mušema, bašlija, čengele, jabuka baštovanka, cicijašluk, store, peškir, krizban…) koji će vas odvesti u Bosnu, u bašte, pod stabla jabuke, gdje se na stolu hladi kava, na izvore kiseljaka, među prijateljstva koja su iznad briga preskakala visoko kao djeca iznad noćnih krijesova (običaj uoči Ivandana koji autorica spominje), gdje su se jedine opasnosti za tu istu djecu skrivale u naglom gutanju tvrdih slatkiša. Odvest će vas, međutim, i u patrijarhalne odnose (poligon za nasilje prije ovog ratnog) u kojima opisom didove ruke kao medvjeđe šape i babina sve čvršćeg svezivanja čvora na marami Magdalena Blažević gotovo na razinu simbola uzdiže tragičnost okoštalih struktura muško-ženskih veza.
Poželjet ćete i vi utjehu potražiti u poznatim mirisima, kao što autorica navodi, vanillin šećera, limuna, vrućeg tijesta iz tepsije s rendanim jabukama i orasima, ruže i ušećerenog zakuhanog mlijeka. I dok vas njezin stil pomalo obuzima, smrt ipak postupno nadire u selo. Čak je i interpunkcija sugestivna, a u svakom motivu vidite obrise onog koji mu slijedi. Književnost je oduvijek bila odličan katalizator osjećaja i misli, ma kako god veliku tjeskobu oni sa sobom donosili, stoga vas i ovaj put poziva imperativima protagonistkinje Ivane (“pogledajte”, “pripremite se”, “razbistrite”…) da joj se prepustite.
Na tragu tih upućivanja, i vi najpozornije što možete promotrite naslovnicu romana. Reflektira li ona kontrast strašnog i lijepog u asocijacijama “cvijeta”, “prezrelog paradajza” ili “raspuknutog srca”?
Koju će od njih Ivana smatrati najtočnijom, otkrit će vam ona sâma.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor