Stiglo je proljeće i sve smo više u prirodi. Zovu i brda i planine. Potaknuta razmišljanjem o tome je li ok planinariti sam, ovog tjedna Gušterica donosi najčešće greške koje radimo dok planinarimo. Greške među kojima je neke i sama napravila.
Prije nekoliko godina odlazak u brda postao je moja nedjeljna misa – priroda, šume i proplanci, postali su moje crkvice u kojima sam sumirala tjedan iza sebe ili razmišljala o onome što me čeka. Vrijeme provedeno u brdima postalo je vrijeme koje provodim sama sa sobom. Zaista volim planinariti s dobrim društvom i s tih penjanja imam divne uspomene nerijetko praćene i muskulfiberom trbušnih mišića od smijanja. Ali možda još više volim ići u brda sama. Razmišljala sam kako će vam reći da je to jedna od prvih grešaka – ići sam u planinu. I to me potaklo da sumiram najčešće greške koje radimo dok planinarimo.
View this post on Instagram
1. Ne istražimo i ne pripremimo se dovoljno i dobro za stazu
Odlazak u prirodu koliko god instinktivan i nagonski bio, ne treba biti nepromišljen. Sigurnost je uvijek na prvom mjestu i to ne samo zbog vas nego i zbog onih koji planinare s vama, ali i onih čiji broj ne bismo trebali tipkati zbog svoje nepromišljenosti i(li) hira. Pripremiti se, istražiti stazu i saznati detalje ne bi vam smjelo biti teško. Informacije su danas uistinu lako dostupne – od službenih web stranica Hrvatskog planinarskog saveza, preko brojnih Facebook grupa u kojima će vam drugi planinari i zaljubljenici u planine vrlo ljubazno odgovoriti na pitanja i nedoumice koje imate.
Markacije na planinama su odličan orijentir, ali valja imati na umu kako na manje dostupnim i rijeđe posjećenim stazama one mogu biti slabije. U planinama je i danas najbolje znati tumačiti i koristiti karte. Izgubite li se, ostanite smireni i prisebni, pa razmotrite opcije bez panike. S druge strane, koliko god iskusni i pripremljeni bili, nesreća se može dogoditi. Tada je dobro ostati priseban i dobro promisliti što možete sami učiniti, a za što ćete ipak morati pozvati pomoć. Uz sebe uvijek imajte prvu pomoć i napunjenu bateriju na mobitelu kako biste u slučaju nezgode mogli utipkati 112 i pozvati pomoć.
Prilikom odlaska u planinu važno je i provjeriti vremensku prognozu. Loše vremenske prilike, najava nevremena i oluja trebale bi biti dovoljne da svoj boravak u planini prolongirate za neko bolje vrijeme. Ukoliko se ipak u takvim trenutcima zateknete u planini, potražite sklonište i pričekajte da nevera prođe. Kao i inače u životu ?
2. Biramo krivu obuću i odjeću
Moja prva investicija bile su visoke gojzerice u kojima sam se penjala 365 dana u godini. Blizina Medvednice, često planinarenje po njoj i poznate staze u jednom su me trenutku dovele do odluke da ne moram baš uvijek ići u gojzericama u kojima mi je vruće, koje (koliko god udobne bile) jesu pomalo teške i koje, nakon ishodanih 15ak km po brdima, jedva čekam izuti.
Pa sam obula obične tenisice. Baš one prave vulgaris, potpuno ravnih džonova. Kako krivo! Spuštajući se po Mrcini, početkom ljeta, po savršeno suhom vremenu, poskliznula sam se i završila u grmlju kupina. Sreća je što sam zbog jakog sunca imala duge rukave, pa me kupina samo malo ispikala. Naučila sam tada kako obuća treba BAŠ UVIJEK biti prilagođena stazi i uvjetima. Sad imam i niske ljetne gojze za gaženje poznatih i manje poznatih staza i njih nosim najveći dio godine.
View this post on Instagram
Zato ću uvijek staviti naglasak na kvalitetnu i udobnu obuću. Gdje god išli, što god činili, bili početnici ili iskusniji hodači brdima – ne krećite bez obuće u kojoj možete proći stazu koju ste zamislili. Umorit ćete se i iscrpiti, dobiti žuljeve, poskliznuti, pasti i nećete uživati.
Kad govorimo o odjeći, svi će vam reći kako za planinarenje ne treba nositi pamučne majice, već tehničke materijale koji se brzo suše. Sama sam vrlo podijeljena oko ovoga. Da, točno je kako pamučni materijali upijaju znoj i ne suše se tako brzo kao tehnički, no nisam striktno protiv njih. Moje su ‘hudice’ uvijek pamučne i tople, jer volim pamuk na koži kad dođem na cilj i želim se ugrijati. Vjerujem da je ovo vrlo individualno i da će ovdje svatko tko krene planinariti, najbolje sam shvatiti što mu više odgovara.
View this post on Instagram
Češće od odabira materijala, griješimo u načinu kako odjeću nosimo. Preporuka je da se za planinarenje odjenete slojevito. No, slojeve skidate kako se tijelo zagrijava, prilikom uspona. Čim osjetim da sam se počela znojiti, skidam sve slojeve sa sebe i ostajem u majici kratkih rukava prilikom proljetnih, ljetnih i jesenskih uspona, odnosno tankoj majici dugih rukava zimi. Presvući se u suhu odjeću na cilju još je jedna dobra odluka, osobito za hladnijeg i vjetrovitog vremena, kako vam mokrima i znojnima ne bi bilo hladno. Za takvog vremena, i povratak u podnožje zahtjevat će više slojeva odjeće, pa ćete odjenuti ono što ste ponijeli sa sobom.
3. Odaberemo stazu za koju nismo spremni – precijenimo sebe ili podcijenimo stazu
Odaberite stazu koja je prilagođena vašoj fizičkoj kondiciji i nemojte se forsirati do iscrpljenosti. Neka vam planinarenje bude užitak, ne mučenje. Ostavite si dovoljno vremena za cijelu rutu, za uspon i silazak, ali i za odmor i uživanje na lokacijama koje vam se svide prilikom uspona i silaska. Ja još uvijek nisam uspjela svladati uživanje u silasku, jer mi je najčešće tako lijepo na vrhu da si jednostavno ne ostavim dovoljno vremena za povratak. Uvijek je bolje krenuti ranije i imati više vremena za uživanje, nego loviti ciljeve i vrijeme.
Vrlo je važno i provjeriti kad pada noć kako biste se na vrijeme vratili. A ukoliko primjetite da ste se precijenili i nećete stići, odustanite. Vrh je na istom mjestu već stotinama godina, bit će i do vašeg idućeg uspona. Upravo se to meni dogodilo prije pola godine. Hajk koji je krenuo kao kružna tura s dva vrha u vikendu u kojemu se pomicao sat ostavio nam je sat vremena manje do zalaska sunca. Prvim smo vrhom prošetale, no do drugog nam je trebalo 15ak minuta kad smo shvatile da postoji realna mogućnost da će nas zadesiti mrak na stazi koju nismo znale i kojom smo prvi put pošle. Bez puno razmišljanja, okrenule smo se i spustile. Stigle smo u podnožje u sumrak, mirne i zadovoljne zbog super hajka, a ne nesretne što nismo ispenjale i drugi vrh ili izgubljene po mraku na nepoznatoj stazi.
4. Prepakiramo se ili nosimo premalo stvari, odnosno ne nosimo pravu opremu
Uh, pod ovom točkom ima toliko toga, no najlakše je podijeliti je na dva najvažnija dijela – nosite previše stvari ili spakirate premalo stvari. Ponijeti taman koliko treba prilično je izazovan zadatak i meni koja već nekoliko godina hajkam. Dok sam ispočetka nosila previše stvari, sad mi se čini kako postajem sklonija tome da nosim (pre)malo. Sadržaj ruksaka pripremite ovisno o tome koliko dugo planinarenje traje, destinaciji i vremenskim uvjetima, odnosno vremenskoj prognozi. Idete li negdje gdje imate mogućnosti nešto posjeti i popiti, ponijet ćete manje hrane i tekućine. Ako je prognoza suhog i toplog vremena, ne trebaju vam debele jakne i kišne kabanice.
View this post on Instagram
Jednom prilikom pozabavit ćemo se i detaljno kako spakirati ruksak za ljetno i zimsko planinarenje, no za prvu ruku, ono što bi se svakako trebalo naći u vašem ruksaku jest mobitel s punom baterijom i za dulji hajk napunjena eksterna baterija, voda, voda i voda, hrana koja će vam dati energiju, prva pomoć, baterijska svjetiljka ili čeona lampa, zaštita od sunca i vjetra u vidu zaštitnih krema, vrećica za otpatke. Prije tri godine usred ljeta penjala sam Vidovu goru na Braču i prije uspona provjerila sam ima li što na samom vrhu. Našla sam informacije o ugostiteljskom objektu i penjući usred dana i usred ljeta maštala o kavi i Pipi na vrhu. Kad gore… Ništa! Ugostiteljski objekt je zapravo devastiran planinarski dom. Tuga i tri gutljaja vode za silazak na nas dvije. Ako smo prema vrhu maštale o kavi i Pipi, na povratku smo buncale o izvorskoj vodi. Otada, sa svakog hajka spustim se s pola litre vode nazvane ”za svaki slučaj”.
5. Ostavljamo tragove i štetimo okolišu
Znate ono kako su vas, kad ste bili maleni, odrasli gnjavili o tome kako trebate pogledati desno i lijevo kad prelazite cestu i kako cestu trebate prelaziti samo na obilježenom pješačkom prijelazu? E tako se nekako osjećam kad pišem o tome kako iz planine, zapravo uvijek iz prirode, trebate ponijeti otpatke i smeće. Neka vam se u ruksaku uvijek nađe dodatna vrećica u koju ćete staviti omote od čokoladica, bočice od sokova, aluminijsku foliju od sendviča i konzerve od mesnog doručka…
U ovakvim tekstovima uvijek se volim dotaknuti one da u planini ne ostavljate ništa osim otisaka svojih stopala (sve svoje smeće nosite sa sobom!) i da iz planine ne nosite ništa osim fotografija. Što se, pak tiče, boravka u planinarskim domovima i skloništima, ne činite ništa što ne biste činili u vlastitom domu. Ova mjesta zakona i zaštite mjesta su koja ćete dijeliti s drugim planinarima i izletnicima, pa budite obazrivi i tolerantni, te spremni pomoći.
I na kraju, ići sam u planinu ili ne? Neću vam napisati da je prvo pravilo ne ići sam u planinu. Ali ću vam napisati da je nužno dobro proučiti stazu, procijeniti vrijeme koje vam je potrebno za proći je, ponijeti napunjen mobitel i eksternu bateriju. Zatim je potrebno obavijestiti nekoga o svom naumu, dati mu informacije o stazi koju namjeravate proći, vremenu za koje mislite da će vam biti potrebno. Možete se dogovoriti i da ćete se javiti svako malo s lokacijom na kojoj jeste. I na kraju, prilikom povratka, javiti da ste sretno stigli.
Uživajte u planini. Možda se tako solo i sretnemo.
Tekst: Lucija Biondić aka Gušterica
Foto: privatna arhiva