Povodom najave skorog dolaska Gabora Matéa u Hrvatsku (Mozaik knjiga), njegova knjiga “Kada tijelo kaže ne” neodoljivo me je pozvala na razmatranje vlastitih obrazaca ponašanja u društvu. Knjiga koja propitkuje kako emocionalno zanemarivanje utječe na fizičku patnju i bolesti upisala se u svijet važnih medicinskih narativa pred kojima više ne možemo tako lako zatvoriti oči. Knjiga je prozor u biološke procese koji navodno autonomno djeluju unutar nas. Suočava nas s vlastitim emocionalnim uzrocima koji prethode fizičkim posljedicama.
Na stranicama koje razotkrivaju povezanost između potisnutih emocija i bolesti poput artritisa, raka i srčanih oboljenja, Maté nudi ne samo medicinske uvide, već i filozofsku meditaciju o samoj prirodi ljudskog tijela i uma.
“Bojim se da ću oboljeti od raka”
Koliko često svoje prave emocije ostavljamo neimenovanima, a tuđa očekivanja stavljamo ispred svojih vlastitih?
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Čitajući tako ovu knjigu jedne sam večeri, prepoznala u sebi taj konstantan pritisak prilagodbe, a s ironijom sam partneru prokomentirala, “Ako je ovo što ovaj čovjek piše točno – Bojim se da ću oboljeti od raka.” Ta izjava priznajem, iako je vrlo dramatična i tipična za moj karakter, bila je zapravo duboko introspektivna, manifestacija dugogodišnjeg nezadovoljstva vlastitim postavljenim granicama (sebi i drugima) i potrebama.
Koliko se često nađemo u situaciji kada posložimo dan, tjedan, a onda nam netko uputi telefonski poziv i traži od nas neki društveni i drugačiji angažman od planiranog i mi kažemo: OK. Samo zato što ne znamo reći ne? Iako načelno, možemo po stoti put premjestiti raspored, ako s tim “Da” nismo 100% sretni, on ostaje u nama kao potisnuta emocija. Koliko često popijemo kavu s nekime jer mislimo da moramo, da je to naša društvena odgovornost, a radije bismo to vrijeme iskoristili za sebe – jer nasamo nismo bili već mjesecima? – Meni osobno se ovakve stvari događaju jako često, a gotovo nikad o njima ne pričam.
Potiskivanje emocija i nepoštivanje vlastitih granica nisu samo povremeni propusti u našem ponašanju; oni su duboko ukorijenjeni u načinu na koji interpretiramo svoje dužnosti prema drugima i sebi.
Cijena stalnog zanemarivanja onoga što osjećamo
U društvu koje često cijeni produktivnost i uspjeh više od emocionalnog blagostanja, lako je podleći zamci da svoje osjećaje stavljamo na čekanje. Ova vrsta emocionalne ekonomije može na površini izgledati funkcionalna, ali skriveni troškovi su enormni. Kronični stres, anksioznost, pa čak i depresija često su cijena koju plaćamo za stalno zanemarivanje onoga što zaista osjećamo.
Zamka izjave “Postani bolja verzija sebe”
Često negodujem nad svim onim naslovima koji nam nude da postanemo “bolja verzija sebe” i pitam se – ne bismo li prvo sebe trebali prihvatiti, pa tek onda poboljšavati? Prihvatiti svoje ja iz djetinjstva i reći mu da ga vidimo, stati i zapravo osjetiti sami sebe? Znamo li tu vještinu uopće koristiti? Mnogi veliki govornici kažu da je ona već u nama samima i da je samo trebamo prepoznati. Suočavanje s vlastitim granicama zahtjeva hrabrost da se izrekne “ne” – ne samo drugima, već i sebi kad naši unutarnji zahtjevi prijete da nas preplave. Ova sposobnost postavljanja granica je ključna za održavanje zdravih međuljudskih odnosa i osobne dobrobiti.
Gabor Maté u svojoj knjizi ističe kako je mnogo naših patnji rezultat disonance između našeg autentičnog ja i onog što društvo očekuje od nas. On postavlja ključno pitanje: Jesmo li zaista svjesni odluka koje donosimo? Ili nas voze nesvjesni obrasci koje smo usvojili još u ranom djetinjstvu? U svijetu koji stalno traži našu pažnju i brzo reagiranje, Maté poziva na trenutak zaustavljanja, refleksije, i duboke introspekcije. Kad se usudimo zaroniti u dubine vlastitih misli i emocija, počinjemo prepoznavati kako ranjavanja iz prošlosti oblikuju naše današnje misli i ponašanja.
Emocije i izbjegavanje emocionalnog kolapsa
Gabor Maté naglašava kako je često naše nesvjesno prihvaćanje tuđih očekivanja i pravila igre ono što nas dovodi do točke pucanja. Da bismo izbjegli emocionalni kolaps, moramo naučiti prepoznati i poštovati vlastite emocionalne kapacitete. Međutim, to nije lako. Mnogi od nas su odgojeni vjerujući da je samopožrtvovanje vrhunac moralnosti. No, ironično, u tom procesu samopožrtvovanja, često žrtvujemo svoje najdublje potrebe i želje. Učimo čak i svoju djecu da je sebično staviti sebe na prvo mjesto, iako nas upravo zanemarivanje sebe dovodi do emocionalne i fizičke iscrpljenosti. Dr. Maté nas podsjeća da je priznavanje i izražavanje vlastitih potreba i emocija ne samo legitimno, već esencijalno za naše zdravlje i dobrobit.
Ključno pitanje – kako se odnosim prema sebi?
Ove naučene lekcije o potiskivanju emocija i prekoračenju granica nisu samo odrazi osobne životne naracije; one su odrazi šireg kulturološkog stanja koje glorificira samoodricanje na štetu osobnog mira. Kroz rad Gabora Matéa možemo početi barem malo razumjeti kako naši unutarnji konflikti nisu odvojeni od tjelesnih simptoma s kojima se borimo. Njegovo istraživanje nudi nam priliku da preispitamo svoje živote i iz temelja promijenimo kako se odnosimo prema sebi i svojim emocionalnim potrebama.
Knjiga “Kada tijelo kaže ne” je vodič za one koji traže da se ponovno povežu sa svojim autentičnim ja, da izliječe ne samo tijelo, već i dušu. A prilika za ozdravljenje često počinje s voljnošću suočiti se s onim što najdublje osjećamo.
Moglo bi vas zanimati i: Osjećate li se emotivno, mentalno ili fizički iscrpljeno, energetski prazno, kronično umorno i bezvoljno? Evo što vam je činiti prema savjetima Jelene Ćubelić.
Tekst: Martina Kolarić
Foto: Pexels, Dupe