Nedavno smo imali intervju u kojem smo vam predstavili inspirativnu mladu damu Ivanu Pericu koja stoji iza bloga Perca mudrosti. U svojoj posljednjoj kolumni za naš portal Ivana je pisala o ulozi žena u društvu. Danas će vas potaknuti da se zapitate jeste li people pleaser ili ipak znate reći “ne”.
Prije nekih sad već 10-ak godina, kada sam radila na projektima Europske unije, u ured mi je ušla jedna predivna žena po imenu Marita. Marita je bila predstavnica jedne udruge i često je navraćala donijeti dokumente, proći s nama strategije ili jednostavno nas pozdraviti kada je u prolazu. Imala je šiškice do pola čela, one koje stoje samo nekim ženama, većinom Francuskinjama. Osim dokumenata, ova feng shui majstorica, često je donosila savjete kako da si uljepšamo prostor, ali usput je, potpuno nesvjesno unosila i onu nepodnošljivu lakoću postojanja. Baš taj dan, ja sam bila sve, samo ne lagana pa me upitala:
˝Što ti je? Jesi li umorna? Ne brini, brzo će vikend pa ćeš se odmoriti!˝
˝Joj, ma neću, imam baš jedan ručak s daljnjom rodbinom, na koji moram potrošiti dva dana, dok se pripremim, dok odem, dok se vratim. A tijelo i um mi baš vape za samoćom i odmorom. Ali što ću kad moram.˝ – odgovorila sam joj s uzdahom.
˝Pa, ako ti se ne da, ne moraš ići.˝- odgovorila mi je.
˝Ali, ne razumiješ, Marita. Moram.˝- nastavila sam.
˝Ne.˝- odgovorila je. ˝Ti ne razumiješ. Ne moraš.˝
Sjećam se da sam ju pogledala i pomislila: čovječe kako ova žena može ovako živjeti? Ja to nikad neću moći.
Iz ove perspektive, sama sam sebi strašno simpatična, jer danas sam ja ta koja ljudima govori: ne moraš ti ništa.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
I nemojte se zavaravati, naučiti kako reći ne bila je jedna od najtežih stvari koje sam u životu usvojila. I to zato što sam cijeli svoj život bila okorjeli people pleaser, željan pažnje i odobravanja okoline. Otkud to dolazi i dokud seže, sada neću o tome, ali znam da sam se panično bojala, ukoliko ne pristanem na sve što drugi od mene traže, bit ću odbačena, sama, naljutit će se i izgubit ću ih.
No, baš tada kada sam počela raditi svoj prvi ozbiljan posao, udala se, zasnovala obitelj, dobila djecu te imala i sama beskrajne dnevne to-do liste, biti i dalje people pleaser postalo je iznimno teško i komplicirano. Zbog mojih kimanja glavom, netko bi uvijek patio, u ovom slučaju najčešće je to bila moja vlastita obitelj.
Srećom pa sam tada zakoračila na put osobnog razvoja. Da vam ispričam sve o tome i točno kako je teklo moje učenje na temu: Ivana, reci ne! čitali biste ovdje roman, a ne kolumnu. Pa ću vam zato samo kratko isprezentirati 3 faze na tom putu. Ono što želim jest da, ukoliko i vi sami usvajate sličnu promjenu, nemojte odustajati niti osuđivati sami sebe, ako ne ide kako ste zamislili. Vjerujem da je svaka promjena jedan proces, kojeg treba proći po određenim fazama, prije nego doskočite na novi nivo. Pa evo koje su to faze kod mene bile.
Prva faza bila je odluka. Odlučila sam da ću reći ne, na sve što me ne veseli, ne paše mi i za što nemam vremena. Da ću prioritizirati sebe i svoje potrebe (koje su to, to sam isto tek trebala otkriti). Ali, lakše reći, nego učiniti. Pripremala bih se za taj tren kad ću reći ne, zamišljala scenarij u glavi i vježbala unutar njega, ali kad bi došla u tu situaciju, na kraju bih ipak rekla: da. Pa bi se tješila: ma nema veze, pa ionako mi je usput, ionako će vjerojatno biti zabavno, ionako bih umjesto toga sjedila doma. Ali, onaj jedan glasić unutra i dalje bi šaputao: opet si prekršila obećanje samoj sebi. U redu, drugi puta ću bolje – ohrabrivala sam samu sebe. Barem sam osvijestila, makar sa zakašnjenjem. Hajde, govorila sam si, vježbaj dalje, što u glavi, što u praksi. I kroz tu vježbu i osvještavanje, napokon sam došla do druge faze.
Druga faza je bila ta da bih rekla ne, ali je uslijedilo stotinu opravdanja i prijedloga kako da nadoknadim to što sam rekla ne. Odmah nakon što bih rekla ne, proganjao me osjećaj krivnje i grižnje savjesti što sam se usudila odbiti nekoga, čak iako je to nauštrb same sebe. Osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu, kao sebičnjak, izdajnik i kao netko u koga se nitko ne može pouzdati. Nemojte me krivo shvatiti, nikad nisam odbijala pomoći nekome, dapače. Ali, ovdje govorimo o onim stvarima kada sami sebe sabotiramo, a radi drugih ljudi, situacija, protokola ili poslova, koji apsolutno neće biti oštećeni ako mi ne skačemo na svaki zahtjev. Kada sam shvatila da iza mog ne, uvijek ide opravdanje, isprika i nadoknađivanje, polako sam počela vježbati treću fazu: ne, točka.
Treća faza je dakle ona u kojoj sam sposobna čvrsto, odlučno i samouvjereno reći: ne. To je moje ne. Ne trebam se opravdavati zato što nešto želim, odnosno ne želim. To je moja odluka, kao što je i moje da odluka onda kada imam kapacitet da to bude da. Iza ovih ne, točka uslijedilo je mnogo awkward sekundi tišine i nelagode. Ali, vjerujte, što sam se više izlagala takvim situacijama i više govorila ne s točkom, nelagoda je postala sve manja. Na kraju sam naučila reći ne moram i ne želim s takvom lakoćom, istom onom koja je izvirala iz one divne mlade dame o kojoj sam vam pisala na početku ovog teksta.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
I da dođemo do glavnog dijela ove teme kojeg sam se tako jako plašila: kad sam naučila reći ne što se dogodilo s ljudima oko mene? Apsolutno ništa. Svi su i dalje tu. U biti lažem, neki zaista jesu otpali, ali sada vidim da uz mene nikad nisu ni pripadali. Od onih koji su tu cijeli moj život i koji planiraju i ostati, nitko se nije ljutio, nitko nije otišao, nitko me nije izvrijeđao. To mi govori samo da mi je to moje ne omogućilo da ostanem okružena zaista kvalitetnim ljudima, koji poštuju i mene i moje preferencije. A jedina osoba koja to kroz život nije poštivala bila sam zapravo – ja sama.
Moglo bi vas zanimati i: KOLUMNA IVANE PERICE: Jesi li se izgubila u majčinstvu?
Tekst: Ivana Perica
Foto: Pexels