Nedavno smo imali intervju u kojem smo vam predstavili inspirativnu mladu damu Ivanu Pericu koja stoji iza bloga Perca mudrosti. U svojoj posljednjoj kolumni za naš portal Ivana je pisala o prihvaćanju. Danas će vas potaknuti da se zapitate što možemo napraviti mi danas kako bismo osnažile i zaštitile naše djevojčice.
Postoji priča stara koliko i sam svijet. Žena koja je nagovorila muža da uzme zabranjeno voće i time zauvijek čovječanstvo osudila na propast. Zato ta žena zaslužuje sve nedaće koje ju snađu, zato je dužna preuzeti krivicu za sve što joj se događa. Zato nije zaslužila nikakvu zaštitu, razumijevanje ni podršku.
Zato joj se ništa ne može oprostiti, ali sve joj se može pripisati.
Točno to sam pomislila nakon što me prijateljica s kojom sam jučer predvečer sjedila u malom kvartovskom restoranu na zagrebačkim Ravnicama upitala:
“I, što misliš?”
“O čemu?” – odgovorila sam protupitanjem.
“Pa ovom, Mataniću i cijeloj toj situaciji? Kako misliš da se dogodi da toliko žena pati i da nitko to godinama nikome ne kaže, ne prijavi, da nitko ne prepozna, da ih nitko ne zaštiti.” – nastavila je.
Moj usmeni odgovor zapravo je bio dugačak, ali opet dovoljno sažet da mislim da će stati i u ovaj tekst. Zato ću ga podijeliti s vama. Ukoliko odgajate curice, posebno je važno da ga pročitate do kraja.
Prvo da kažem da o svijetu u kojem živim nema mjesta za crnilo. Zato se moj osobni svijet razlikuje od ovog objektivnog. Izbjegavam loše vijesti, izbjegavam negativne razgovore, ne čitam portale i ne gledam dnevnike. Svakodnevno štitit svoju energiju i svoj um od takve vrste toksina mi je zapravo vodeći prioritet. Kako održavam higijenu tijela, jednako tako održavam i higijenu uma, kako volim taj proces nazivati.
No, to što takve stvari ne želim slušati niti pratiti, ne znači da ih nisam svjesna i da se ne događaju. Negdje tamo.
Ovaj skandal koji se odvija u glumačkom svijetu je, kad bolje pogledamo, još jedan deja vu:
priča o ženama koje nisu vidjele izlaz, koje su ucijenjene, čija je nevinost i naivnost pokušana biti grubo iskorištena, koje su omalovažene, koje su pokušali stjerati u kut, u jednu sivu zonu. Koje više ne vjeruju u sustav, u zaštitu niti u pravdu. I priča o jednom muškarcu s pozicijom moći koji sve to fino iskorištava.
Iskreno, u sustav kao takav ne vjerujem ni ja, i sve mi se čini da će se ova situacija, kao i brojne slične njoj završiti tako da će vuk ujesti magare.
Međutim, ono u što vjerujem da mijenja stvari polako, ali iz korijena i ono o čemu sam puno puta pisala jesu one male svakodnevne stvari koje mi sami možemo učiniti. Za svoju djecu. Za svoje curice.
Za jednu novu generaciju žena koje će stasati u društvu. Sustav teško da ćemo promijeniti odjednom i iznenada, ali možemo uzeti vremena i promijeniti mindset danas djevojčica, a sutra mladih žena koje u njemu odrastaju, koje ga mogu promijeniti na bolje. Pa će se kroz koje desetljeće ili dva možda isti taj sustav prilagoditi novonastalom tijeku svijesti i savjesti.
Nedavno mi je na jednom školskom izletu, kojem sam se dobrovoljno pridružila kao pratnja djeci, jedna učiteljica rekla:
“Nikad dosada nisam imala razred s toliko snažnih ženskih karaktera kao u ovoj generaciji.”
“To je odlična vijest.”– odgovorila sam. “Dosta je bilo odgajanja ženskih karaktera koje se stavlja ne u jedan, nego u tri kuta kuće, da im se što više zatre pogled i zavežu ruke.”
I sama sam majka dvije curice, dva različita karaktera. Moja uloga je da ih pripremim za svijet koji ih čeka. Za svijet na kojeg vjerojatno neće moći računati. Za svijet koji ih neće zaštititi. Zato se svim silama trudim da ih naučim da štite same sebe.
I to ne na način da budu bahate, prepotentne i bezobrazne. Nego na način da štite svoj integritet, odnosno da nauče prepoznavati svoj vlastiti osjećaj. A pogotovo onaj koji im donosi određenu neugodnost. Učim ih kako prepoznati svoje vlastite granice. Kako prepoznati da nešto nije u redu i da tako ne treba. Kako prepoznati da je vrijeme da se kaže: dosta, ne može to tako.
Druga najvažnija lekcija koju im pokušavam usaditi jest da je najveća moć ona koja živi u njima. Ne obitava u fotelji nekog prdonje. Da oprostite. Već u njima samima. I da ima milijun primjera uspješnih žena kojima je 1000 puta rečeno da nešto ne mogu i da postoji samo jedan (provjereni, da ne kažem nametnuti) put, ali one su ipak dokazale da mogu i to na način da su, ne pronašle, nego stvorile svoj vlastiti put.
Možemo uzeti vremena i promijeniti mindset danas djevojčica, a sutra mladih žena koje u njemu odrastaju, koje ga mogu promijeniti na bolje.
Serija knjiga Priče za laku noć za male buntovnice je jedna ogromna preporuka za sve vas koji odgajate buduće žene. Sadrži upravo priče stvarnih žena koje su prošle odbijanja, omalovažavanja i tko zna što sve ne, prije nego su svojom upornošću i snagom promijenile svijet.
Baš im je jedan nastavak iz te serije knjiga poklonila baka, uz posvetu koja je išla ovako nekako: Neka vam ovo bude nadahnuće dok pišete svoju vlastitu priču. Gdje ćeš ljepše poruke? Od one u kojoj svim curicama poručujemo: sva moć je u vama. To su vrata koja su vam uvijek otvorena. I potpuno ste dovoljne, da prođete kroz njih. Sve što trebate je: povjerovati u to.
Moglo bi vas zanimati i: KOLUMNA IVANE PERICE: Jesi li se izgubila u majčinstvu?
Tekst: Ivana Perica
Foto: Pexels