Ivana Perica je vlasnica inspirativnog bloga Perca mudrosti na kojem dijeli svoja promišljanja o osobnom rastu i razvoju. Uz brojne druge životne uloge Ivana je i kolumnistica na našem portalu. U svojoj novoj kolumni dijeli s vama svoje iskreno iskustvo s izazovima u trudnoći koje mnoge žene širom svijeta prolaze, ali o njima jako malo govore.
Potražiti pomoć.
Ova rečenica nije moje prosvjetljenje, već sam ju prvi put pročitala naglas čitajući svojoj kćerkici knjigu Dječak, krtica, lisica i konj.
Zanimljivo je baš to, što sam upravo gledajući njezino uspavano lišce, vratila film u 2016. godinu, vrijeme kada sam upravo nju nosila ispod svog srca, dakle u svoju drugu trudnoću.
Upravo taj period pamtila sam kao najizazovniji u svojem životu, kojeg sam se dugo vremena sramila. Odnosno, sramila sam se svojih reakcija na istu. Sjećam se crnih misli i tuge što sam uopće trudna, a potpuno nespremna. Vrijeme je pokazalo da sam bila najspremnija na svijetu i da je ta djevojčica nešto najbolje što mi se u životu moglo dogoditi, ali u tom trenutku toga nisam bila svjesna i iz ove perspektive vidim: nisam niti mogla biti.
Sjećam se da bi se ujutro probudila, i u onoj sekundi između jave i sna pomislila: uf, dobro je, samo sam sanjala da sam trudna. Međutim, u trenu kad bih shvatila da to ipak nije san, gorko bi zaplakala od muke, tuge i jada.
Sjećam se da sam se osjećala, kao da nisam tamo gdje trebam biti, kao da ništa nije kako treba biti, kao da ništa ne valja, kao da ja ne valjam.
Objektivne okolnosti bile su takve da smo bili podstanari, u malom, starom stanu, s vrlo ograničenim financijama i sa starijim djetetom, isto tako curicom koja je upravo bila napunila godinu dana. Osjećala sam kao da nemam nikakav kapacitet za podizanje još jednog ljudskog bića: ni mentalni, ni duhovni, ni materijalni, ni voljni.
Zato sam se tješila da se te misli javljaju zbog egzistencijalnog straha, brige i naizgled nesređenih vanjskih okolnosti.
Danas, gotovo osam godina kasnije, nosim svoje treće dijete. Situacija je potpuno drugačija. Ovoga puta svjesno sam odlučila da želim imati još jedno dijete. Objektivne okolnosti danas su takve da imam sve na svijetu što se može poželjeti. Obitelj iz snova, fantastične dnevne rutine i rituale, divan prostrani dom, financije, godine i zrelost da uživam kao nikad prije. Imam sve moguće uvjete, baš kao u utopijskom američkom filmu.
Čak sam u planiranju tog djeteta govorila sebi: želim jednom u životu doživjeti trudnoću kojoj ću se veseliti.
No, nakon što su prošla prva tri mjeseca u kojima sam još uvijek bila ushićena zbog te vijesti i odradila sve početne simptome, nekako kada se sve sleglo, počele su se javljati misli potpuno iste kao i prije osam godina: ništa nije kako treba biti, nisam gdje trebam biti, ne radim što bi trebala raditi, što mi je ovo trebalo, najradije bi isparila.
U isto vrijeme proganjala me užasna, ali užasna grižnja savjesti jer kako možeš to iti pomisliti, znaš li koliko ljudi sanja o životu kojeg imaš, koliko parova pokušava zatrudnjeti i doživjeti tu sreću i koliko ih nikad te snove neće niti ostvariti?
Sav moj rad na sebi godinama, sve znanje i iskustvo, pročitane knjige, preslušani podcasti, kao da više nisu imali efekta. Odjednom me više ništa nije veselilo, povukla sam se u svoj svijet, u letargiju i izraziti samo kriticizam. Baš onako kako sam to činila prije tih gotovo 8 godina.
I u jednom trenutku sam shvatila: dakle, moje reakcije u ovom stanju uopće ne ovise o vanjskim okolnostima. Pa možda onda problem nije u tome – možda je problem u meni. Možda je problem u fiziološkim promjenama, kao što su hormoni i nekakvi drugi kemijski procesi nužni da se stvori novo ljudsko biće unutar mojeg?
Ako me rad na sebi kojeg prakticiram toliko godina nečemu naučio, to je sigurno prepoznati svoje osjećaje i ne čekati da ih netko drugi popravi, već dignuti guzicu i učiniti nešto sama za sebe
Pokušavajući riješiti taj izazov, pokušavala sam se natjerati na stvari koje me inače vesele, kao što je pisanje, šetnje, druženje, čitanje knjiga, slušanje gramofonskih ploča, ali kao da je vladala nekakva paraliza, kao da je preko mene stajao betonski blok, jednostavno ništa nisam mogla, ništa me nije veselilo, osim ležati i sabotirati se u mislima. Najsretnija sam bila kad spavam i to sam prakticirala nekoliko puta u danu, odnosno spavala bi i po 13 – 14 sati na dan.
Kada sam shvatila da ne mogu sama, otišla sam na google da provjerim prvo jesam li uopće normalna i ima li još žena koje se tako osjećaju u svojim trudnoćama.
Olakšanje je nastupilo kada sam uvidjela da ih ima i da nisam sama, ali da se o tome ne govori. To je sramota, to je nezahvalnost. Kako misliš ne možeš se pokrenuti, ženina glavna uloga je da rađa i ne smije ni u ludilu izreći naglas ako osjeća nešto što nisu leptirići, produhovljenost, sreća i mir. Mnogo žena se srami i boji priznati takve osjećaje, ne traže pomoć i zato je tema neistražena do kraja. Ali ono što se zna jest da su ovakvi osjećaji najčešće rezultat hormonskih, odnosno fizioloških promjena koje to, s razlogom nazvano, drugo stanje donosi. Nešto kao postporođajna depresija, samo što ovo nastupa prije. Samo – dijagnoza koju sam si postavila bila je: blaga trudnička depresija. Uputa: potraži stručnu pomoć čim prije. I jesam.
Termin kod psihoterapeutkinje dogovorila sam za par dana. Ušla sam govoreći: ovdje sam zato što sam kukavica.
A ona je odgovorila: upravo suprotno, ovdje ulaze samo najhrabriji, čestitam, izvoli naprijed.
To je bilo prije dva mjeseca i moram priznati da je psihoterapija poprilično pomogla u mom pogledu na cijelu situaciju. Ono najvažnije bilo je: dopustila sam si da se osjećam kako se osjećam, bez grižnje savjesti. Naučila sam slušati taj glas samosabotaže objektivno, promatrati ga kao neovisni promatrač i shvatila da je to način na koji moja podsvijest cijelo vrijeme priča, samo što ju u fazama van trudnoće dosta dobro ušutkavam. I da je upravo trudnoća taj blaženi period koji mi servira kristalno jasno što moja podsvijest misli o meni samoj, o svijetu i životu. I da je upravo to stvar kojoj se – kad budem spremna, trebam posvetiti: onim hardcore uvjerenjima koji mi ne služe, a koji su mi sada prikazani kao u svjetlećem izlogu.
I tako je ova moja trudnoća postala period upoznavanja, otkrivanja same sebe, rekla bih jednog čistog starta. I ako me pitate kako je u ovoj fazi sad već na pragu trećeg tromjesečja, te misli se i dalje javljaju, i slušam ih, ali se neizmjerno veselim uvidima koje mi daju i promatram ih iz potpuno druge perspektive. A upravo to je ono što mi je trebalo cijelo vrijeme. Možda nisam dobila ono što sam željela – blaženo stanje s leptirićima, ali definitivno sam dobila ono što sam trebala. I samo zato što sam bila dovoljno hrabra priznati da nešto ne valja i potražiti nekog da mi pomogne u tome.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Moglo bi vas zanimati i: KOLUMNA IVANE PERICE: Jesi li se izgubila u majčinstvu?
Tekst: Ivana Perica
Foto: Unsplash, Pexels