Nedavno smo imali intervju u kojem smo vam predstavili inspirativnu mladu damu Ivanu Pericu koja stoji iza bloga Perca mudrosti. Danas vam s ponosom donosimo Ivaninu prvu kolumnu koju je napisala za naš portal. Uživajte!
Prije koji tjedan smo u marketinškom timu tvrtke za koju radim birali slogan novog brenda. Taj brend oslikava aktivnu promjenu, rast, nježnost prema sebi i veliča ženu u svim njezinim sezonama i promjenama.
Nakon što smo ispisali sve slogane na hrvatskom i engleskom jeziku, trebalo je odabrati jedan koji će predstavljati brend u svojoj suštini.
Iako se nismo svi složili u tome koji je najbolji, ipak svi smo bili istog mišljenja kad je u pitanju sljedeće: na engleskom jeziku sve nam toliko bolje zvuči.
No, stvar nije uopće u ljepoti jezika, kontekstu ili rečeničnoj konstrukciji, već u prostoj činjenici da takve rečenice u domaćem svakodnevnom jeziku – ne koristimo. I zato, kao da nam ne sjedaju, kao da djeluju forsirajuće.
Ali, ne samo riječi, već i cijeli aspekt osobnog rasta, rada na sebi, psihoterapije, bilo kojeg oblika koji nas vodi analizi vlastitih razmišljanja i/ili ponašanja. Sve nam to još uvijek isto tako ne sjeda i djeluje forsirajuće. I premda mi se čini da se broj ljudi koji se bave ovakvim temama širi, s druge strane oni kojima je to namijenjeno i dalje gledaju iz prikrajka. Ne žele da itko zna da oni čitaju self help knjige, gledaju YouTube kanale, slušaju podcaste i slično. Takve prakse skrivaju čak i od svojih partnera. Jer se jednostavno – srame.
Po mojem zaključku dva su razloga za to.
Prvi je taj što ljudi misle da, ako izgovore na glas da rade da na sebi, priznaju svijetu da nešto s njima ne valja.
Rad na vlastitom razvoju nije proces popravljanja, nego upoznavanja. Ljudi misle da poznaju sebe, a onda kad ih pitaš ‘kako si’ ili ‘što želiš’ – odgovor je ‘ne znam’. Osim što osobni rast i razvoj traži od nas da se upoznamo i vratimo svom iskonskom ja, ima i drugu važnu funkciju, a to je: otkrivanje vlastitog potencijala. Ukoliko smo robovi određenih navika, podsvjesnih obrazaca i traumom izazvanih automatskih reakcija – sabotiramo sami sebe, nesposobni uvidjeti vlastiti potencijal, o čemu nam doslovno, ali ne mogu naglasiti koliko doslovno – život ovisi.
Drugi razlog zbog kojeg je u našem podneblju pojam vlastitog razvoja još uvijek popraćen tišinom, jest činjenica da taj rad zahtijeva pokazivanje emocija. A to nas čini ogoljenima, izloženima, ranjivima.
Razmislite samo o svom okruženju, koliko primjerice parova poznajete koji su jako dugo zajedno, ali ih nikad niste vidjeli da u javnosti pokazuju određeni čin emocije jedan prema drugome? I to onaj osnovni, poput zagrljaja, držanja za ruku ili poljupca? Sjetite se jeste li uopće i koliko puta kao djeca čuli riječi ‘volim te’ od svojih roditelja? Kad ste ih zadnji put vi izgovorili svom djetetu, partneru, roditelju? Ako nismo u stanju prihvatiti i pokazati svoje pozitivne emocije, što je tek s onim malo manje pozitivnima?
Učili su nas (pogotovo) da se negativne emocije moraju sakriti, zatomiti, mijenjati. Pa i mi kao roditelji automatski zabavljamo i tješimo vlastito dijete čim pokaže negativnu emociju. Zaboravljajući da je emocija osjećaj. Što znači da je tu točno zato: da se osjeća. Da se proživi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
U protivnom ostaje unutra i ispliva van onda kada najmanje treba. I to je jedna od najvrjednijih lekcija koje sam naučila na putu vlastitog osobnog razvoja – ne kako da se 100% vremena osjećam dobro, već kako da odgovorim na trenutke u kojima se osjećam tužno, zabrinuto, razočarano, ljutito. Da se naučim sjediti s tim emocijama, proživjeti ih i upitati ih što mi to poručuju. Kad se na taj način bavimo emocijama, kada ih prihvatimo, izrazimo bez srama i straha što će drugi misliti kakvi smo, e baš tada nalazimo odgovor na njih unutar samih sebe. I to je onda prava poanta cijelog rada na sebi.
Tekst: Ivana Perica (Perca mudrosti)
Foto: Pexels, Instagram