U našim težnjama da oblikujemo djecu koja će biti sretna u životu, ali i postizati najbolje rezultate, mi, roditelji, često ni ne shvaćamo kako naše riječi mogu nositi težinu osude, čak i kada su izgovorene s najboljim namjerama. Naša Martina razgovarala je s Tanjom Hrvatin Šimičić, dječjom psihoterapeutkinjom o ovoj temi.
U želji da ih potaknemo i motiviramo, ponekad zaboravljamo kako naša očekivanja mogu djelovati kao veliki teret. Kritike, čak i one nenamjerne, mogu se uvući u naš jezik, ostavljajući djecu da se osjećaju procijenjeno umjesto podržano. Tako se u tim sitnim trenucima, koji se često događaju u žurbi između škole, sportskih treninga i obiteljskih obveza, može izgubiti bit prave podrške i umjesto toga nehotice poslati poruka koja potkopava njihovo samopouzdanje i dobrobit. A tko to zapravo želi raditi svojoj djeci?
Često se vraćam u dane svog djetinjstva, razmišljajući o riječima koje su tada oblikovale moj svijet. Koliko puta sam kao dijete pogrešno tumačila tonove glasova odraslih, tragajući za značenjem u njihovim gestama više nego u izgovorenim riječima. Riječi, pogledi i tišine, puno su govorili o očekivanjima i osjećajima, često ostavljajući dubok utjecaj na moju percepciju sebe same. Sada, kao majka, suočavam se s izazovom pružanja utjehe i podrške svojoj djeci u svijetu koji neumorno trči prema naprijed.
U tim trenucima introspekcije, postavljam si pitanje: Kako ja komuniciram sa svojom djecom? Jesam li i ja, unatoč najboljim namjerama, ponekad sklona brzopletim riječima koje mogu poslati krivo značenje? Ovo me dovodi do jednog ključnog pitanja koje želim istražiti u ovom članku: Je li komunikacija bez osude uopće moguća?
Razgovarala sam s Tanjom Hrvatin Šimičić, dječjom psihoterapeutkinjom u edukaciji i autoricom bestselera “Odgoj s manje stresa”, kako bih dublje zaronila u temu i istražila kako pravilno usmjeriti našu komunikaciju, ne samo da odgovorimo, već i da stvarno razumijemo i podržimo naše najmlađe.
“Većina roditelja čeka da se dijete promijeni, a mi zapravo trebamo mijenjati sebe u odnosu s djecom pa se tako mijenjaju i ona”
Kako roditelji mogu postati svjesniji neželjenih implikacija svojih riječi i tonova kada komuniciraju s djecom, posebice u kontekstu postavljanja očekivanja i izražavanja kritika?
Voljela bih da mogu reći jednu taktiku, jedan savjet koji će roditelji upotrijebiti i to će im pomoći da postanu svjesni u komunikaciji s djecom. Zašto je to teško? Zato što, iako većina roditelja čeka da se dijete promijeni, pa će se onda promijeniti i njihov pristup prema djetetu, mi smo ti koji moramo mijenjati sebe u odnosu s djecom pa se tada mijenjaju i ona. Učeći o tome kako biti svjestan sebe, svojih emocija i svojih potreba u trenutku, te alata o tome kako komunicirati s djecom, što funkcionira s obzirom na njihove razvojne karakteristike, a što ne – mi korak po korak postajemo svjesniji u tom odnosu.
“Ponašanje djeteta je samo komunikacija, ono je vrh sante leda.”
Ono što roditeljima s kojima radim najviše pomaže jest usvajanje znanja koja im omogućuju da razumiju ponašanje svoje djece, odnosno da gledaju dublje. Ponašanje djeteta je samo komunikacija, ono je vrh sante leda, a mi roditelji otkrivamo što to ponašanje znači, odnosno što se nalazi ispod sante leda. Kad naučimo razumjeti dijete i njegovo ponašanje, počinju se mijenjati uvjerenja o odgoju i djeci koja smo usvojili svojim odrastanjem. Kad taj zadatak obavimo, ostanemo mi – naš živčani sustav. Nikad dijete nije uzrok naše ljutnje. Dijete je samo okidač onoga što je u nama. Roditelji mi dolaze sa snažnim željama da im pomognem kako da kontroliraju svoje ponašanje prema djeci. I tu radimo kako izraziti emocije (jer je normalno da su tu), ali na konstruktivan način, i tako poticati pozitivnu sliku o sebi kod našeg djeteta te razvoj emocionalne inteligencije.
“Većina naše komunikacije s djecom usmjerena je tako da se dijete osjeća neviđeno.”
Prirodno nam dolazi da kritiziramo djecu da se poprave ili pak da ih hvalimo s “bravo” i naglašavamo rezultat. No, kad samo malo promijenimo način poticanja djece – događaju se promjene u njihovu razvoju i ponašanju. Prirodno nam dolazi reći: “Nemoj biti tužna”, a tuga je otpuštanje boli iz tijela. Dijete tada dobiva poruku da ga mi ne želimo takvog, da bi voljeli da je drugačiji, da je najbolje kad ima samo emociju sreće. A mi želimo samo dobro! Svaki roditelj želi dobro svom djetetu, ali često ne znamo kako. To nas ne čini lošima, ali nas poziva na učenje.
Koje tehnike preporučujete roditeljima kako bi izbjegli nesvjesno osuđivanje?
Tako da se uvijek u komunikaciji orijentiraju na unutarnje iskustvo djeteta, a ne svoje viđenje situacije. Dakle, kad dijete dobije 3, a mi bismo da dobije 5, umjesto kritike koja spušta dijete, njegovo samopouzdanje i entuzijazam te šalje poruku da ga ne prihvaćamo ovakvog kakvo je, važno je stati i pitati: “Kako je to za tebe? Što bi ti volio da si dobio? Aha… što bi sada napravio drugačije? Što misliš da sljedeći put možeš? Mogu li ti kako biti podrška u tome?”
Na taj način umjesto da mi preuzimamo odgovornost za rezultate i ponašanje djeteta, odgovornost dajemo njemu. Njega potičemo da samostalno uči iz svojih grešaka. Mi nećemo cijeli život biti uz njih, a ne želimo ni da da budu cijeli život nesretni i fokusirani samo na uspjeh jer su u djetinjstvu dobili poruku:
“Voljen si kad si uspješan, a kad nisi, nisam zadovoljan s tobom.”
Naša komunikacija i odnos prema djeci oblikuje njihova uvjerenja o sebi koja traju cijeli život. Kad odrastemo, u nama je naše unutarnje dijete, ono što smo slušali od roditelja postaje naš samogovor, njihov odnos prema nama postaju naša uvjerenja. Cilj roditeljstva je razviti kod djeteta unutarnji lokus kontrole, da se uspoređuje sa samim sobom, umjesto da nosi prazninu koja dolazi kad stalno izvana dobiva validaciju. Osoba koja je ovisna o vanjskoj validaciji, jer je roditelj stalno bio tu kao vanjski kritičar i “hvalitelj”, najčešće izrasta u osobu koja osjeća prazninu i tjeskobu jer umjesto da sama vrednuje sebe, ovisi o tuđim validacijama.
Ono što je roditeljima najteže je kako to izvesti, kako biti tu za to unutarnje iskustvo djeteta, a postavljati jasne granice. Moguće je i nije teško kad jednom naučimo. Dakle, važno je validirati emociju i iskustvo djeteta jer ono je stvarno, a dosljedno držati granicu.
Kod ovog primjera s trojkom, svjesni pristup bi izgledao ovako:
“Kako je to za tebe? Što bi ti volio da si dobio? Aha… što bi sada napravio drugačije? Što misliš da sljedeći put možeš? Mogu li ti kako biti podrška u tome? Primijetila sam da se nisi držao dogovora da smiješ gledati ekrane pola sata dnevno u tjednu kad je ispit, pa ću od sada bolje paziti i osigurati taj dio. Dok učiš, mobitel ćeš ostaviti na nekom drugom mjestu da ti bude lakše koncentrirati se. Ajmo zajedno naći mjesto.”
Dakle, recept je orijentirati se na unutarnji svijet djeteta, na njegovu emociju, njegovo mišljenje i potrebe, kako bi dijete osjećalo da ga osjećamo i razumijemo (to otključava sva vrata, i vrata dobrog ponašanja i vrata dobrog razvoja), uz jasno i dosljedno postavljanje granice. Granice nisu vika i kazna. Već ton čini razliku i to, naravno, ima li ta posljedica ili granica veze sa samim ponašanjem i je li sukladna dobi.
Često se roditelji nalaze u začaranom krugu krivnje zbog loše komunikacije sa svojom djecom, što može dovesti do svađa i osjećaja osude. Kako mogu naučiti oprostiti sebi za te trenutke? Koji su vaši savjeti za komunikaciju s djecom kada se roditelji osjećaju emocionalno iscrpljeno ili frustrirano, i kako mogu ‘resetirati’ i ispraviti svoj pristup ako stvari krenu krivim putem?
Jako puno radim s roditeljima na ovoj temi. Nekoliko mi je klijenata reklo: “Bojim se da će moja djeca zbog mene morati na psihoterapiju.” Na to sam im odgovorila: “Ne znam za tvoju, ali moja sigurno hoće.” Dakle, mi ne možemo spasiti svoju djecu od svega. Na kraju krajeva, mi smo genetski dobili traume svojih roditelja. Ne određuje nužno naš performans jesmo li dobri ili loši roditelji, već to radimo li na sebi i trudimo se, ili ostajemo u istim obrascima i ponavljamo iste greške koje su radili naši roditelji. Ne možemo preko noći riješiti svoje razvojne traume (iskustva u odgoju gdje nam je bilo previše ili premalo nečega u odnosu s primarnim skrbnicima).
“Ne možemo biti savršeni roditelji, ali trebamo rasti radi sebe i svoje djece. Samo to.”
Kroz svoj rad pomažem roditeljima da autentično pokazuju svoje emocije djeci, ali da to nije na destruktivan način koji povrjeđuje dijete, već način koji ih povezuje i razvija. A kad pogriješe, dajem im konkretne korake kako da to isprave jer griješimo svi svakodnevno. Mnogi od nas bi dali sve na svijetu da roditelj dođe pred nas i ispriča se za svoje greške. Mnogo toga bi se iscijelilo u tim odraslim ljudima. A mi roditelji sada imamo priliku to činiti na vrijeme. Ispričati se, preuzeti odgovornost za svoje emocije i grešku, i reći djetetu kako bismo drugi put voljeli reagirati. To, naravno, ne umanjuje granicu koju smo postavili djetetu – to će potaknuti dijete da se želi ponašati bolje jer je povezano s nama. Ne povezuje se kad smo iznad njega već kad smo vođa koji je i ranjiv.
Moglo bi vas zanimati i: Lektira za roditelje – 7 knjiga koje mijenjaju pogled na roditeljstvo.
Tekst: Martina Kolarić
Foto: Dupe, Unsplash, Pexels