Tema kojom smo se bavili posljednjih dana na portalu imala je snažan učinak i odjek. Radilo se o sedmodnevnom izazovu u kojem smo vas pozvali da svakodnevno po dva sata ostavite vaše mobitele, odnosno sve što podrazumijevamo pod distrakcijama bude uklonjeno iz blizine kako bismo ta dva sata proveli u potpunoj prisutnosti. Birali ste čime ćete se baviti u tom vremenu, a naglasak je bio na svjesnom druženju unutar obitelji.
Poruke i dojmovi stizali su odmah nakon prvog dana izazova, vaše kreacije, ideje uljepšavale su naše sandučiće i vjeru u to da smo napravili nešto kako bi ovaj svijet bio ljepše mjesto.
No, smatramo da je ovo odličan trenutak da se kratko osvrnemo na konkretna znanja, iskustva i činjenice koje ćemo donijeti kroz iduća dva članka. Radi se o četiri kratka razgovora koja smo vodili kako bismo cijelu ovu ideju stavili u jednu formu koja će vam služiti kao izvor inspiracije i poziva na promjenu ako je potrebna.
Za početak bismo u razgovor uveli Lanu Mačkovšek koju smo već imali čast predstaviti na našem portalu.
Osobu koju povezujemo sa mudrošću, briljantnim smislom za življenje. Lana je vrlo jasna, a moj osobni dojam o tome koliko je važno da kao ljudska bića budemo samosvjesni ne napušta me niti u jednom trenutku te bih iskrenost i samosvijest upisala u zbirku njezinih predznaka koji su važni za smisao koji uključuje poruku koju danas prenosimo. Lana je majka troje djece te ćemo se ovaj put opredijeliti na taj dio njezinog životnog stvaralaštva.
Lana, ukratko si mi u razgovoru ispričala tvoje iskustvo odnosno spomenula svoj odnos sa tehnologijom i navikama unutar obitelji. Molim te, podijeli kakav je to odnos, što je tomu prethodilo i kako si izgradila jedan novi sustav uvjerenja odnosno na čemu si temeljila svoja znanja i odluke koje danas u vezi sa tehnologijom provodiš doma?
Prije svega, istaknula bih svoje čvrsto uvjerenje da je jedna od glavnih zadaća u životu svakog pojedinca učenje kroz iskustvo i primjena naučenog. Kao majka troje djece, u svojem majčinskom stažu puno sam griješila i puno učila. Najveću grešku napravila sam sa svojim prvim djetetom, danas 9-godišnjakinjom, i upalila joj televizor svaki put kad bih ja brzo morala dovršiti ručak, istuširati se, pospremiti stan, “imati malo mira” itd. Od prve godine života, čak i malo ranije, bila je izuzetno radoznalo dijete kojem je trebalo puno fizičkog kontakta, puno poticaja i igre u pauzama između beskrajnih dnevnih i noćnih podoja sve do 2,5 godine. Sve je htjela dotaknuti, istražiti, isprobati. Kao tada vrlo neiskusna mama, nisam shvaćala da je to itekako dobro, da je ona savršeno normalno dijete, točno onakvo kakva djeca i trebaju biti.
Jednostavno nisam znala cijeniti i poticati njenu potrebu za učenjem. Nikada nije satima buljila u televizor i nikada nije gledala sadržaj neprimjeren njenoj dobi, ali određeni dio dana, svakog dana, bio je upaljen televizor. Kako se tada na društvenim mrežama nije toliko dizala svijest o štetnosti ekrana kao danas (Instagram je tada tek postajao popularan), i nismo imali znanje i mišljenje stručnjaka dostupno na dlanu kao danas, ja sam bila uvjerena da djetetu činim dobro. Vjerovala sam da je njoj zabavno, da se ona razvija, da kroz te pjesmice uči boje, brojeve, životinje… Njene brojne i intenzivne tantrume nisam povezivala s tim, kao ni teško uspavljivanje. Alarm mi se upalio tek kad je ona počela uvelike zaostajati u govoru za vršnjacima. Zbog činjenice da živi u višejezičnom okruženju od rođenja, očekivala sam da će nešto kasnije progovoriti od svojih vršnjaka, no svejedno mi se to zaostajanje činilo prevelikim, kao i nemogućnost toga da se fokusira, da se odazove kad čuje svoje ime, itd. Odlučila sam potražiti pomoć stručnjaka s više strana i svi su oni predlagali neke vježbe, dosta njih savjetovalo je da se jedan od nas roditelja odrekne svojeg materinjeg jezika kako bismo s djetetom razgovarali samo jedan jezik (što nije dolazilo u obzir), ukratko, ni od stručnjaka nitko nije znao što bi mogao biti pravi uzrok. Ponavljam, to je bilo vrijeme kad se o ekranima nije govorilo ovako glasno kao danas. Kao majka nisam se mogla pomiriti s tim i odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke. Kad sam naišla na pojam digitalne demencije, što neki nazivaju i “screen autism” ili “virtual autism”, kad sam istražila o čemu se radi i kakve karakteristike obuhvaća taj pojam, meni se otvorio jedan cijeli novi svijet. Sve je imalo savršenog smisla i tada sam znala koji nam je sljedeći korak.
Naša je 9-godišnjakinja danas normalno, zdravo i pametno dijete koje savršeno govori 4 jezika i uči još jedan, vrlo empatična, odgovorna i samopouzdana djevojčica te jako dobra prijateljica i sestra. Ovime vam želim poručiti da je sve popravljivo, ako reagirate odmah. S mlađom djecom, naravno, nismo ponovili istu grešku.
Moja djeca nemaju telefone, nemaju tablete, a ni igrice. Boravak pred televizorom sveden je na minimum, konkretnije, preko vikenda mogu pogledati jedan dugometražni crtić ili film prilagođen njihovoj dobi, eventualno neki dokumentarni film, i to na platformama Disney+ i AppleTV+. YouTube ne koristimo, kao ni redovne televizijske programe. Možda nekome ovo zvuči kao ekstrem, jer ipak živimo u digitalnom dobu, međutim, ja smatram da nije zadaća roditelja poticanje života pred ekranima i snalaženje u tom virtualnom svijetu. Djeca od nas trebaju ljubav, prihvaćanje i prisutnost, ali prisutnost tijelom, duhom i umom, a sve ostalo naučit će kad dođe vrijeme za to.
S obzirom na to kako si prenijela tj. podijelila naš izazov, koliko srčano i velikodušno želim ti se, još jednom, zahvaliti ovim putem na tome (kao i na činjenici da si pristala „progovoriti“ o svom iskustvu), u ime svih nas.
Osjećam da si spremna biti i dalje koncizna oko toga zašto misliš da je važno uporno napominjati i poticati svijest o kontroliranom korištenju tehnoloških sredstava?
Iskreno, jako sam zabrinuta za našu djecu, ali i za nas roditelje. Vidim odrasle ljude i djecu oko sebe i vidim da velika većina živi s nosom u telefonima. Jako smo se odmaknuli od svega što nam je prirodno i urođeno, odnosi su površni, ljudi za vrijeme razgovora ne slušaju jedni druge, jer su od silnih distrakcija izgubili mogućnost fokusa, nedostaje bliskosti, empatije, one prave topline unutar zajednice.
Primjećujem da su roditelji jako zaposleni i da se u toj zaposlenosti gubi pojam o onom zaista bitnom, a to je da nas naša djeca trebaju. Okupiramo ih telefonima, igricama, hrpom igračaka kako nam ne bi bili distrakcija u poslu, na kavi, dok smo s prijateljima… Zaista je tužno to što ću reći, ali primjećujem da su često djeca roditeljima distrakcija, a trebalo bi biti sasvim obrnuto: djeca bi trebala biti naš najveći fokus, a tek onda sve ostalo. Nakon što završimo s poslom, dovedemo ih kući iz škole i vrtića, nakon što cijeli dan nisu proveli s nama, mi ih zabavljamo ekranima i igricama kako nas ne bi ometali u onome što radimo nakon posla ili ih upisujemo na bezbroj dodatnih aktivnosti na kojima su i dalje odvojeni od nas.
I čudimo se zašto su zahtjevni, plačljivi, razdražljivi, zašto imaju tantrume, zašto teško uspostavljamo komunikaciju, zasto odbijaju suradnju, itd. Možda zato što je ovaj svijet u kojem živimo i moderan način života koji nam je nametnut u potpunom sukobu s onime što djeca u svojoj suštini trebaju i što su svojim rođenjem zaslužili. Zašto je normalno da trogodišnjaci znaju kako se vrte videi na TikToku, a ne znaju voziti bicikl i popeti se na tobogan?
Svjesna sam da ne možemo otići u drugu krajnost, ostaviti sve i odseliti na pusti otok, ali vjerujem da je nužno naći balans. Za mene to izgleda tako da nakon što se djeca vrate kući iz vrtića i škole, ostavim telefon i najmanje 1 sat, a po mogućnosti i više, provedem s njima bez distrakcija. Igramo se, razgovaramo, šetamo… Djeca komuniciraju kroz igru i samo da uzmemo mali komadić dana, legnemo s njima na pod i pogledamo ih u oči, bit ćemo potpuno drukčiji ljudi, potpuno drukčija obitelj.
Razgovarala: Inga Marić
Foto: Privatna arhiva