Lu Jakelić i slow living – spoj koji zvuči kao savršen soundtrack za one koji biraju sporiji, svjesniji životni ritam. Njezina glazba, nježni vokali i introspektivni tekstovi odražavaju filozofiju usporavanja, uživanja u trenutku i autentičnosti. Iako nam je povod razgovora s Lu Jakelić bio nedavno izdavanje njenog novog singla „Tamo gdje te nema“ (za koji smo saznali i kako je nastao), zanimalo nas je ustvari kakva je Lu privatno; što je sve naučila na svom dosadašnjem glazbenom i životnom putu; je li gurman; kako bi izgledao njen idealan slow living dan – znate, sve one stvari koje čine slow living način života. A Lu ga baš živi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Lijepo je bilo vidjeti te na koncertu kako komuniciraš s publikom, i moram priznati da nisam znala da si pomalo vrckava i humoristična. Kakva je Lu „izvan reflektora“? Kada bi se trebala opisati u samo tri riječi, koje bi to bile?
Pronicljiva, duhovita i scenična/senzibilna. Teško je zaustaviti se na samo tri; ponekad imam osjećaj da u meni stanuje tisuću verzija Lu. Kako godine prolaze, pobliže znam što je moj pečat i temelj. Ali puštam se, ovisi o oluji koja tog dana hara kroz moju glavu.
Lijepo da si uočila i primila tu vrckavost uživo. Najčešće se ljudi iznenade kad me upoznaju; mislim da je lako stvoriti dojam o meni kroz moju glazbu: ona je duboka, tamna i tjera na razmišljanje. Privatno sam dijametralna suprotnost: volim se puno smijati, šaliti, vesele me male stvari, radujem se kad nekome popravim dan i sve oko mene ima puno više svjetla.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Naučila sam puno više „što ne želim“, nego što sam dobila onog „što želim“.
Izdala si dva albuma za koje si sama pisala tekstove i skladala glazbu; sudjelovala si u raznim glazbenim emisijama i TV show-ovima, osvojila razne glazbene nagrade, održala puno koncerta itd. Kako bi opisala svoj glazbeni put od tada do danas? I što si putem naučila – u poslu i u životu?
Naučila sam puno više „što ne želim“, nego što sam dobila onog „što želim“. To je još uvijek cesta kojom putujem. Češće čujem “ne” nego „da“, pa sam putem naučila sama si stvoriti prolaze u labirintu. Smanjila se moja reaktivnost, nije više kao prskalica (to čuvam za uzbuđenje). Povećalo se samopouzdanje, odnosno perspektiva kojom (g)radim svoj put – bit će sve dobro. I stvarno bude! U trenutcima kada mi je teško ili sam sumnjičava, okrenem se potpori.
Sve manje mislim da moram sve sama. Jako vjerujem svojoj publici, oni su najbitniji i najviše mi znače.
A, što se glazbe tiče, tu ništa ne znam. Tu uvijek sve bolje opiše ona Lu koja se javi kad je vrijeme za pisanje i pjevanje. Nju samo pratim i pokušavam voljeti iznova onako kako ona to treba.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Izašla je tvoja nova pjesma “Tamo gdje te nema”. Možeš li nam otkriti nešto više o njenoj priči i atmosferi? Što te inspiriralo na njeno stvaranje?
“Tamo gdje te nema” prvo se zvala “Nema nas”, i bez obzira na to što je tek izašla, ove godine slavi peti rođendan. Dio je crvene bilježnice na šljokice u kojoj stanuju sve moje prve, ozbiljne pjesme. Inače sam albume dosad slagala s uvijek recentnim pjesmama i zapisima. No, ova me kuckala po leđima još od prošle godine i znala sam da je vrijeme za nju.
Zanimljivo mi je u njoj bilo pisati o tom mjestu koje zovem poput filma “ničijom zemljom”. Tamo gdje nema više likova, ali možda još postoji priča kojoj se vraćamo. Zamišljam ju kao pusto i vjetrovito mjesto na Mjesecu kojem se vratim kada mislim da sam nešto mogla još promijeniti da priča ima sretan kraj. To kao ljudi često radimo, čini mi se, budemo nemirni godinama nakon nekih iskustava.
Ali, čarolija je u puštanju i prepuštanju dalje. Otkrivanju nekih novih planeta, mjesta. U putovanju. Lijepo je pustiti kad se ne bojiš opstati sam.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Izdavanjem ove nove pjesme, pripremaš li pomalo i treći album? Kada bi mogao izaći?
Ja ću uvijek pripremati album. Često se šalim da sam žena od puno riječi, ne samo jedne pjesme.
Pišem uvijek i sve to što dobije formu putuje prema nekoj cjelini. Imam jako puno novih pjesama koje su toliko različite da ne znam gdje se taj vatromet u meni uopće nastanio. Lovim svaku tu pjesmu u noći kao krijesnicu, da mi pokaže put kući. Kad ću ih malo više uloviti, najavit ću album. Ako baš želiš polu-najavu termina, jesen i zima su doba u kojima carujem. Vjerojatno tada!
Meni nije teško biti vjerna sebi jer je to sve što poznajem i kako živim.
Kroz svoj glazbeni pečat predstavljaš se kao autentična umjetnica. Koliko je teško u glazbenom svijetu ostati vjeran sebi, ne raditi kompromise i izražavati ono što doista želiš reći i prenijeti kroz glazbu?
Meni nije teško biti vjerna sebi jer je to sve što poznajem i kako živim. Ponekad je čudnovato, ali i čudesno. Ono što jest teško, imati strukturu za to, financijsku potporu i psihološku izdržljivost. Puno je lakše ići za trendom ili onime što je popularno, tu vrlo brzo dobiješ potvrdu i/ili prihvaćanje. Kada ideš protiv struje, usamljen si. To zahtijeva puno energije i vjere – da nađeš ljude koji gledaju na svijet kao i ti i kojima se da biti strpljiv, maštovit, ranjiv. Ne guram namjerno autentičnost pod svoj brend, mislim da to nemam ni pravo reći za sebe, to određuju oni koji slušaju ili upijaju moju glazbu. Ono što ne želim je predstavljati se kao nedodirljiva i/ili posložena – realno, kroz svoju glazbu se tek uspijem shvatiti kada ona naiđe na konekciju.
Jednom si rekla kako je stvaranje glazbe „svakodnevan posao koji katkad znači 15 sati u studiju, ako ne i više“. Moram te pitati, znatiželje radi, koliko zapravo spavaš? Jesi li više noćni ili jutarnji tip? I događa li ti se ponekad da te glazba isprazni, a ne samo napuni?
Ponekad mislim da je to kao kad se osoba zaredi, ode u samostan i odabere takav način života.
Ne spavam puno, ali s obzirom na trošenje energije, sve više mi tog sna ipak treba. Sada više nisam glazbenica nego i mentorica drugima, u tom prenošenju znanja, pjevanju, sviranju pola dana, pa ostatak dana bivanju u studiju ili samo u svojim mislima karijerno – potroši se čovjek dosta. Ali to je druga vrsta iscrpljenosti. Ja to odabirem, želim iznova, čini me sretnom, uzbuđenom, izaziva me… Ako imam dva dana tišine, gubim se. Anksioznost mi je suputnica dugi niz godina, pa joj pomaže igra. Što sam starija, bitno mi je igrati se. Gledati ljude koji uživaju stvarajući umjetnost. Bitno mi je poštovati tu svoju “misu”. Kad se potrošim, onda se ugasim i mičem, dozvoljavam si svoje rituale i izolaciju. I onda opet možemo dalje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Crni šešir je bio dugo tvoj zaštitni znak – postoji li sada neki odjevni predmet koji te najbolje opisuje?
Ma, ja uopće ne znam kako su to ljudi popamtili i povezali sa mnom. Nosila sam ga intenzivno u periodu promocije prvog albuma. Valjda nije bilo žene na sceni koja je nosila šešir, pa su to ljudi toliko upamtili. Razlog zašto sam odustala od njega je zato što mi je stalno padao kad god bi me netko zagrlio. A bilo je puno zagrljaja (smijeh). Vratit ćemo ga kad i ako bude potrebe. Mislim da je asocijacija na mene svakako moja frizura, odnosno šiške i možda sako. Treba pitati modne mačke.
Najvažnije meni, naučila sam da će sve biti dobro i kako treba, iako radim tri različita posla i jedem prvi obrok u danu u ponoć.
Osim pjevanja, znaš i glumiti i plesati, a glumila si i u nekim kazališnim mjuziklima. U doba pandemije i koronavirusa radila si u cvjećarni, a u budućnosti bi se voljela baviti produkcijom, napisati knjigu itd. Imaš li neki neobičan talent koji ljudi ne znaju o tebi?
Radila sam jako puno različitih poslova nepovezanih sa glazbenom karijerom. Od rada u cvjećarni, prodaje solarnih panela, bila sam baristica, radila sam fizičke poslove u dostavi. Neću lagati, neke dane me ego dobrano stisnuo i pitao: kako to da sad to radimo? Nismo li dovoljni u svom talentu?
Kada malo “odzumiram” situaciju, sve što mi je bilo fizički i energetski teško prihvatiti me ujedno me je i jako puno naučilo. Mogu dosta primijeniti u glazbenoj karijeri. Naučila sam čuvati svoje granice, nekad pregristi jezik i sačuvati riječi i energiju. Naučila sam stisnuti još 10 posto više kada sam mislila da sam na minus 0. Najvažnije meni, naučila sam da će sve biti dobro i kako treba, iako radim tri različita posla i jedem prvi obrok u danu u ponoć.
Koliko god to možda zvučalo inspirativno i teško, ima ljudi kojima je još teže, a nisu ni primirisali svom snu (bar ne još). Zahvalna sam na svemu tome, jako. I još više poštujem ljude koji rade sve te poslove.
Radim opaki grah, bolonjez, musaku… samo da se zna!
Jesi li gurman? Voliš li kuhati i postoji li neko jelo koje posebno voliš pripremati?
Jesam, ali moram paziti. Nisam blagoslovljena onime da mi se “ništa ne prima” (smijeh). Ali volim kuhati i volim promatrati kad nekoga usrećuje kuhanje. U obitelji imamo masterchefa pa smo puno od njega naučili. Također, blagoslovljena sam time što svi moji najbolji prijatelji odlično kuhaju.
A ja, kao ja „I’m a simple girl“. Volim domaću kuhinju. Radim opaki grah, bolonjez, musaku… samo da se zna!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako izgleda tvoj idealan dan kad se želiš odmoriti i napuniti baterije?
Vani pada kiša i lagano je vjetrovito, sve miriše na šumu i poljsko cvijeće. Kada bi mi netko rekao da se obučem i sredim za kavu i lutanje po gradu, posjet antikvarijatu ili knjižari, moj odgovor vjerojatno nikada ne bi bio – ne da mi se. To me opušta i odmara. Još neki dobar koncert ili predstava navečer i puna sam energije za dalje. Mislim da su to nedjelje. Najviše se osluškujem nedjeljama. A nekad je to i dernek, da se ne lažemo. Rjeđe nego češće, mamurluk mi sad traje dva dana.
Da možeš birati neko svoje slowliving mjesto, osim rodnog Đurđevca u koji se rado vraćaš, i da možeš živjeti bilo gdje na svijetu – gdje bi bio tvoj idealni kutak za stvaranje i uživanje u miru?
Koliba na Islandu ili bilo gdje u Škotskoj. Da ne idemo tako daleko, može isto to – Gorski Kotar.
Ako bi mogla zamisliti soundtrack za slow living način života, kako bi on zvučao?
Pitaš glazbenicu za samo jedan soundtrack, nema šanse! Playlista prošarana Fleetwood Macom, Eaglesima, Jamesom Bayom, Joni Mitchell, Sheryl Crow, Sarom Bareilles, Alanis Morissette, The Corrs, ma joj… zaustavit ću se. Svakako bi zvučao sjetno, inspirativno i meko.
Tekst: Petra Šafranko
Foto: Lu Jakelić