Lucija Ćurić Marić mlada je fotografkinja s velikim iskustvom kada je obiteljska i newborn fotografija u pitanju, stoga kada vidimo njene fotografije s puno bjeline, minimalizma, decentnih detalja i emocija u fokusu, svatko poželi makar samo jednom stati pred njen objektiv. Njena nevjerojatna energija i simpatičnost poput magneta obaviju svakoga tko stupi u kontakt s njom i ulovimo se s osmijehom na licu, a da ne znamo ni sami zašto se smijemo. To potvrđuje i činjenica kako drugi za nju kažu da je jednostavna, nasmijana, humoristična, vedra i pozitivna osoba, a ona kaže da najveću sreću osjeća kada je okružena svojim ljudima. S Lucijom smo poželjeli razgovarati o fotografiji i svemu onome što ona danas u moderno vrijeme predstavlja, a ponajviše nas je zanimalo što se krije iza svih tih reflektora i bljeskalica. Odgovorila nam je na mnoga pitanja poput onih kako je to biti fotograf, s kojim se sve izazovima fotografi danas susreću i u konačnici, koliko su zapravo ljudi s kojima ona radi zahtjevni i realni u svojim očekivanjima. Odvojite nekoliko minuta i inspirirajte se Lucijinim iskrenim odgovorima iza kojih isijava pozitiva i veselje.
Kako si započela svoj fotografski put? Što te je inspiriralo da se počneš baviti baš time i kako si se pozicionirala na tržištu kao newborn fotograf?
Sve se zapravo dogodilo slučajno (ili je sudbina tako htjela).
Iako će zvučati kao klišej, fotografija me pratila od osnovnoškolskih dana. Naime, u petom razredu osnovne škole, profesorica tehničkog me random poslala na sedmodnevnu radionicu fotografije. Iako nisam ništa znala o tome, svidjelo mi se. Onda se dogodio život i tek u fakultetskim danima (kada sam produžila godinu na faksu i imala viška slobodnog vremena – od tad vjerujem da se sve događa s razlogom) i kupila svoj prvi fotoaparat (točnije, tata mi ga je kupio, ovom prilikom hvala Stipane!) krenula sam u taj svijet. Sljedeći korak je bio upis tečaja fotografije u Foto Klub Zagreb (ogromne preporuke za tečaj). Nakon što sam to završila, fotkala sam uglavnom svoju obitelj, psa, prirodu – u principu sve što početnici fotkaju. Onda je krenulo samo od sebe, prvo kreneš fotkati obitelj te daljnu rodbinu, zatim te zovu prijatelji i malo pomalo, ukoliko se pokažeš dobar, krene samo od sebe. U fotografiji je najbitnija praksa, tako da ukoliko netko želi krenuti uz znanje koje može pokupiti na tečajevima i online, najbitnija je praksa plus pristup ljudima (ali to je tema za sebe). Dok fotografiraš različite stvari (obitelji, krštenja, vjenčanja, bebe, proizvode) vidiš zapravo što zaista voliš fotkati, a što ti je mrsko. Nakon što sam odradila dobar dio fotkanja svega, shvatila sam da sam zapravo najsretnija kad fotkam obitelji i djecu, pogotovo ono iskreno spontano, takvo kakvo je, bez puno namještanja. U neko doba, na tržištu je postala popularna newborn fotografija i odmah sam rekla da ja to želim fotkati. Tako sam išla na tečaj Lenke Keleman u Banja Luci, više online newborn tečaja od Kelly Brown te zadnji online tečaj od Renaye Mclachlan. Nakon toga, praksa, praksa i praksa.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što je sve potrebno kako bi se netko mogao baviti fotografiranjem obitelji i beba? Postoje li za to određene škole, edukacije i sl.?
Za početak oprema: fotoaparat i dobar objektiv. Fotoaparat ne mora biti neki profesionalni ni skupi. Iskreno, i s prvim fotoaparatom sam radila jednako prekrasne uspomene. Mislim da sad tečaj za fotografiranje općenito nije potreban (zbog mnogo online materijala dostupnih svima), ali meni je dobro došao kao neki uvod u taj svijet, plus poznanstva s kolegama fotografima s kojima ćete sigurno surađivati, i lijepo je imati nekog u toj branši kao prijatelja s kojim možeš dijeliti mišljenja i iskustva, stoga prvenstveno zbog toga bi preporučila tečaj, a tek onda znanje koje se stekne. Kasnije, nakon teorijskog dijela, bitna je praksa. Što više situacija i različitih uvjeta – to bolje.
Kako bi opisala sebe i svoj rad? Po čemu si posebna, što te osobno najviše inspirira u radu i pokreće kada imaš težak dan?
Jednostavnost, čistoća, emocija, prirodnost i vječnost. Pokušavam fotografije držati što prirodnijim, a ne savršenima, mislim da to i nije cilj fotografije. Volim hvatati emocije, osmjehe, te iskrene dječje osjećaje. Rezultat fotografiranja je ono što me pokreće kad imam težak dan, ona galerija koja bude poslana obitelji, i ako su oni sretni rezultatom ja sam duplo.
S kojim se sve izazovima susrećeš kao fotografkinja?
Svaki put kad fotkam je neki izazov. Hoću li uspjeti sve pofotkati kako sam zamislila, hoće li bebica spavati, kakvo će biti vrijeme, hoće li biti dovoljno svijetla u njihovom domu? Ima toliko faktora o kojima ovisimo kojih smo svjesni, ali ih ponekad ne možemo mijenjati.
Kako živi fotograf u Hrvatskoj? Kako izgleda tvoja svakodnevica? Imaš li neke posebne periode u godini koje više preferiraš u radu i zašto?
S obzirom da paralelno radim još jedan posao uz fotografiju, bude izazovnih tjedana, no onda znam da trebam uzeti pauzu. Preko tjedna, s obzirom da ovisim o dnevnoj svjetlosti, u zimskim danima rijetko kad uspijem ugurati fotkanje poslije prvog posla, ali su mi onda vikendi radni. Uglavnom mi klijenti žive na istoku grada, dok sam ja na zapadu, van Zagreba, stoga se moram ranije dići, pripremiti i krenuti na vrijeme prije gužve. Trenutno mi vožnja oduzima puno više vremena nego prije (ali tako mi i treba kad sam se udala, šalim se naravno). Što se perioda u godini tiče, čim krenu duži dani i ljepše vrijeme, ja sam sretnija jer sam fleksibilnija u ponudi termina. Nisam ograničena na vikend, sunce se više pojavljuje te nismo ograničeni na unutarnje prostore…
U današnje vrijeme sve oko nas poziva na materijalizam, obaveze i užurbanost bez kraja i konca. Uspijevaš li se othrvati tome i pronaći neki mir u moru obiteljskih fotografiranja? Pokušavaš li svjesno uživati i prakticirati jednostavnost i minimalizam?
Prije sam se trudila pratiti trendove, npr. što se tiče newborn fotografije, pa bih pokušala ubaciti neke boje, različite rekvizite itd. S vremenom sam shvatila da se previše fokusiram na sve ostalo osim same bebe, njezinih detalja i roditelja. Zatim sam odlučila da će mi fokus biti što prirodniji pristup te položaj bebice (i roditelja). Uvijek se trudim da je i bebi i roditeljima ugodno, te ponajprije prirodno. Vjerujem da minimalizam na kraju uvijek uspije naći neki svoj put, ali na kraju da je više stvar ukusa. Nema mi draže nego kad bebica toliko mirno spava da ju mogu namjestiti kako želim, a uz to još uključim roditelje (i braću i sestre) te to izgleda sve skladno.
Što najviše voliš kod newborn i/ili obiteljske fotografije?
Mislim da bi svaki newborn fotograf mogao reći da je poseban osjećaj (i uvijek isti) kada dobijete bebicu od svega nekoliko dana i idete ju zamotati i fotkati. Realno, vi ste možda treća osoba koja ju je držala u rukama otkako se rodila, taj osjećaj je neopisiv. Ali definitivno najdraži trenutak je kad mi bebica da osmijeh (još ako ga uspijem uhvatiti fotoaparatom – sreći nema kraja). Kod obiteljske fotografije volim kad uspijem uhvatiti njihovu prirodnost, odnosno onakve ljude kakvi oni zaista jesu.
Kakav imaš odnos s klijentima? Koliko je za tebe zahtjevno ispuniti njihova očekivanja i jesu li klijenti ponekad previše nerealni?
S dosta klijenata sam postala jako dobra prijateljica, tako da mi to puno govori. Uvijek ih pokušam prije fotkanja kratko upoznati, vidjeti što im se sviđa (prirodnost ili poziranje) i tu se tijekom razgovora se oni malo i opuste. Mislim da me na temelju mojih prijašnjih radova i izaberu. Rijetko kad se dogodilo (mislim da nikad) da je netko očekivao nešto što ja nisam ispunila. Trenutno je na tržištu jako puno dobrih fotografa, svatko sa svojim stilom, i mislim da klijenti mogu pronaći ono što im odgovara.
Kako prilagođavaš svoj stil fotografiranja prema različitim obiteljskim dinamikama i osobnostima?
Kao što sam navela, jako rijetko (možda i nikad) se dogodilo to da je klijent htio nešto što nije „moj stil“. Uglavnom kada me bukiraju, očekuju da će dobiti i takav stil fotografija. Naravno, ukoliko su u obitelji npr. djeca koja ne mogu biti na miru, nećemo raditi pozirane fotografije, već kroz neku igru ili neki zadatak hvatamo fotke.
Kako postižeš ravnotežu između vođenja snimanja i dopuštanja da se prirodni trenuci dogode?
E tu imam jedan dobar savjet, koji sam negdje pročitala i od tad ga primjenjujem: „nikad ne ispuštaj kameru iz ruke“. Uvijek otprilike moram u glavi znati kako će teći fotografiranje, koje poze s kojim dobom djeteta možemo koristiti, ali ključan trenutak je kad ih malo pustim na miru gdje se dogode zapravo prirodni/spontani trenutci, a ja imam kameru uvijek spremnu.
Možeš li podijeliti neku posebnu priču ili trenutak koji si doživjela tijekom svog rada s obiteljima i bebama, a da te se baš posebno dojmio?
Pa volim kad nakon fotkanja djeca pitaju da se ostanem igrati s njima (ili da bi išli sa mnom hahah), onda sam sigurna da smo napravili dobar posao. Ili kad me prilikom jednom fotografiranja djevojčica od pet godina zagrlila i zahvalila što sam ih fotkala te rekla da će sigurno doći opet kod mene. Također, nedavno me jedan dečkić pozvao u Afriku s njim i njegovom bakom, ali mi je rekao kako mogu ići samo ako ću nositi fotić, a on pušku. Teško se prisjetiti svega, na svakom fotografiranju bude nešto posebno, ali možda bih trebala početi zapisivati!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Uz koje tehnike se rješavaš stresa, odnosno koji su ti najdraži i najučinkovitiji načini opuštanja?
Druženje s obitelji i prijateljima, dnevni izleti (ukoliko uspijem uzeti slobodan dan), i zadnjih pola godine najdraže – gnjavaža nećaka.
Koje osjećaje u tebi izazivaju siječanj i početak godine? O kojim novim poslovnim ciljevima za 2024. sanjaš?
Prošlih godina, siječanj mi je uvijek donosio neki pritisak, a trenutno nije tako, nekako mi je easy. Za 2024. definitivno razmišljam o updateu studija, puno novih edukacija i radu na sebi, te sigurno stiže i novi fotoaparat (stari mora u mirovinu).
Moglo bi vas zanimati i: Koliko prijatelja je previše imati? Evo što kažu psiholozi
Razgovarala: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Lucija Ćurić Marić