Scena 1
Guram dijete u kolicima na kojima nedostaje još samo vreća cementa koliko su natrpana stvarima i jedva uspijevam otvoriti vrata od trgovine, ne bi li uspjela izaći van da mi nešto s kolica ne padne. Nepoznati čovjek mi izvana dovikuje “Gospođo, trebate li pomoć?”
Je velevažno odgovaram: “Ma kakvi! Mogu ja sve sama, još su mi zubi slobodni da i s njima nešto prihvatim!”
Scena 2
Prijateljica: “Znam da trebaš ići kupiti odjeću za onaj intervju za posao, a znam i da su ti starci na moru. Hoćeš da ti ja pričuvam malog?”
Ja: “Ma ne, ne želim te opterećivati. Povest ću ga u kolicima sa sobom u šoping, možda zaspi dok ja budem probavala odijela.”
Scena 3
Mama mi nudi da će mi doći napraviti generalku jer misli da ja s troje male djece ne stignem i nemam snage, ali neeee… Ja odvažno odgovaram da ću ja to sama, mogu ja to, malo po malo (a istina je da ne mogu, da će mi trebati dani i sati i da ću na kraju biti frustrirana i isijavati negativnu energiju te svima pokvariti vikend).
Ne znamo primiti, ali jako dobro znamo ponuditi pomoć
Znam da ste se sigurno pronašle u nekoj od gore opisanih scena. Možda ne identičnoj, ali u sličnoj – vjerojatno.
Ironično, zar ne? Da je vaša prijateljica u nekoj od gore opisanih scena, vi biste joj prve ponudile pomoć. Pa zašto je onda tako teško prihvatiti tuđu pomoć i olakšati si barem djelić zadatka ili dana?
Malo sam istražila ovu tematiku jer je i mene zanimalo zašto uporno i dalje na ponuđenu pomoć umjesto hvala, ja odgovaram hvala, ne treba. Rekla bih da se u nama sudaraju razni identiteti i bojimo se da ne pokažemo da smo žrtve, prenježne i da nismo samostalne ako prihvatimo ili ne-daj-Bože zatražimo pomoć. Generacijama tu griješimo.
Neovisne žene
Volimo biti neovisne i zato ne želimo i ne trebamo pomoć. Mislimo da to što smo se borile za neovisnost, da to znači da ne trebamo pomoć. Jake smo, mi sve možemo. Možemo se i slomiti od posla i obaveza.
Traženjem ili prihvaćanjem pomoći nećemo izgubiti neovisnost. Dapače, dopustit ćemo drugima da nam se pridruže na našem putu neovisnosti.
Brižne njegovateljice
Kako njegujemo svoju djecu, članove obitelji i prijatelje, to nešto što u nama čuči i samo čeka da nekome pomogne, može se izraziti i kroz ljubav prema sebi. E, na to zaboravljamo.
Spremne smo svega se odreći, podmetnuti leđa i žrtvovati se kako bismo bile brižne i pomogle drugima. Taj njegovateljski instinkt možemo pokazati i na sebi i kroz brižnost prema sebi.
Ambiciozne osvajačice vrhova
Želimo pokazati da možemo i da znamo, ali umjesto da same osvajamo vrhove, bilo bi dobro da ponekad ukrcamo i druge na naš vlak. Ne moramo uspjeti same i uz puno patnje. Sigurnije je, lakše i ljepše osvajati vrhove u dobrom društvu.
Rekla bih da se u nama sudaraju razni identiteti i bojimo se da ne pokažemo da smo žrtve, prenježne i da nismo samostalne ako prihvatimo ili ne-daj-Bože zatražimo pomoć. Generacijama tu griješimo.
I nakon silnog preispitivanja i istraživanja, pitam se što se dogodi ženama koje ne prihvaćaju i ne traže pomoć.
One odgoje kćeri koje su iste takve.
Moglo bi vas zanimati i: Maja Puškarić: Tražimo li isprike u djeci?
Tekst: Maja Puškarić, serijska poduzetnica i majka