Ima tih nekih ljudi koji kao da su se rodili bijesni i namćorasti. Imam tako jednu susjedu koja se valjda nikada u životu nije nasmijala. Ta žena je uvijek namrgođena i uvijek imam osjećaj da sam joj ja nešto skrivila. Sva sreća da živimo u prizemlju, pa ne hodamo često po stepenicama niti se vozamo liftom i šanse da ju sretnem su baš male. No unatoč tim malim šansama, nekada se naši putevi ukrižaju i mi se susretnemo. Ja se svaki put nasmijem i uljudno pozdravim, a ona me najprije odmjeri, a onda jedva promrmlja nešto što liči na “Grüß Gott” (“Bok” na njemačkom).
Zašto uopće danas pišem o njoj? Sinoć sam ju susrela i opet se ponovio isti scenarij i ja sam pomislila: Bože, je l’ ova žena ikada ikome napravila nešto lijepo? Je li se ikada ikome nasmijala, otvorila vrata, zaustavila lift? Razmišljajući o njoj, sjetila sam se i svog malog eksperimenta koji sam provela nedugo nakon našeg dolaska u Beč.
Eksperiment: ljubaznost
Kako samo bila “na Vi” s njemačkim, nije mi baš puno izbora preostalo nego da nedostatak znanja jezika kompenziram ljubaznošću i malim gestama. Pa sam tako jedan dan odlučila svakome koga sretnem uputiti osmjeh, otvoriti vrata, zaustaviti lift ili zadržati vrata podzemne.
Osim toga, u trgovini sam propustila ljude koji su imali manje stvari od mene na blagajni, pomogla sam mami koja se patila s kolicima na ulasku u podzemnu i rekla jednoj nepoznatoj ženi da ima odličnu frizuru (na poprilično traljavom njemačkom, ali uz osmijeh).
I znate što se dogodilo? Čudo! Gotovo svi ti ljudi su se nasmiješili, još jednom se vratili i zahvalili, a jedna gospođa mi je rekla da bi svijet bio puno ljepše mjesto kada bismo bili ljubazniji jedni prema drugima.
Eksperiment: ljubaznost broj 2
Jučer u šetnji, kaže moja tinejdžerica meni kako razmišlja da pokrene jedan eksperiment i da nepoznatim ljudima na ulici ili u vlaku kaže kada joj se nešto na njima sviđa.
Na primjer:
“Imate baš lijep osmijeh!”
“Super Vam je frizura!”
“Sviđa mi se Vaš kaput!”
“Vi ste baš jedna prekrasna žena!”
Kaže da ju baš zanima kako bi ljudi reagirali jer ona smatra da samo takvom jednom jednostavnom rečenicom možeš nekome popraviti možda us**** dan. Ako zaista provede taj eksperiment, svakako ću napisati članak i o tome.
Možda sada mislite: “A čemu sve to, Majo?”
Mijenjamo sudbine
Mislim da tim malim, za nas možda i beznačajnim stvarima možemo učiniti puno. Zamislite da promijenite tijek nečijeg života jer mu zadržite vrata vlaka, on stigne na intervju za posao i dobije posao koji mu omogući da svoje znanje iskoristi za revolucionarno otkriće lijeka protiv raka. Znam kako mislite da je ovo suludo, ali ni vi ni ja ne znamo tko su ti ljudi koje svaki dan susrećemo i kakve su njihove sudbine.
Ono što znamo i možemo, je biti ljubazni i činiti male stvari. Svaki dan.
Nasmijte se blagajnici u trgovini.
Napravite bedastu grimasu i nasmijte bebu.
Propustite mladića na blagajničkoj traci koji drži samo jednu bocu u ruci.
Pridržite vrata namćorastoj susjedi i uz osmjeh ju pitajte kako je. Tko zna, možda i njoj popravite dan.
Moglo bi vas zanimati i: Prolazi li nam život u čekanju
Tekst: Maja Puškarić, serijska poduzetnica i majka