Da vam je netko još nedavno rekao da će dnevnički zapisi iz 2020. biti na vrijednosti, a da ćete se još k tome prepoznati u tim, ponekad distopijskim, svjedočanstvima, možda biste, baš poput jedne od autorica, rekli: „NE MOGU VJEROVATI!“ I ta se nevjerica, potaknuta stvarnim medicinskim i društvenim virulentnim stanjem, nekako odužila. Stoga su ovi zapisi i u 2022. jednako opipljivi i bliski.
Ovaj dnevnik ima više posebnosti. Jedna je od njih ta da ga piše šest mladih regionalnih autora (BiH, Hrvatska, Makedonija, Srbija, Slovenija i Crna Gora): četiri spisateljice i dva pisca, a na ideju je došla Lana Bastašić i „iscimala“ ostatak ekipe: Luizu Bouharaoua, Rumenu Bužarovsku, Danila Lučića, Dijanu Matković i Nikolu Nikolića da joj se pridruže (mjesece koje je pisala Dijana Matković prevela je Jagna Pogačnik, a mjesece koje je pisala Rumena Bužarovska Borjana Prošev-Oliver).
Pandemijske refleksije
Ovaj zajednički poligon za pisanje slijedio je jednostavna pravila: svatko od navedenih autora piše svakodnevno po dva odvojena mjeseca do 300 riječi dnevno. Naravno, u rujnu 2019., kada je ideja nastala, nitko nije znao kako će 2020. godina izgledati. Upravo zbog te početne pozicije kolaž njihovih pandemijskih refleksija djeluje autentičnije:
… Sve me manje brine sudbina svijeta, ili tako neka poetska privilegija… Počinje cijela jedna nova godina. U njoj ćemo živjeti. Nisam vidjela, ali vjerujem. Što ako je početak 2020. bio zadnji trenutak kad smo živjeli kako smo do tada živjeli? Namjerno izbjegavam riječ normalno.
Živimo šalu epskih razmjera… Izgleda da taj strah neće olako odustati od naših srca i u onaj život od pre vraćaćemo se bojažljivo.
Virus više nije vijest, polako postaje konstanta. Bojim se da nam je oduzeo nešto važno, nešto što ćemo osvijestiti tek kad odraste ova generacija koja završava prvi razred preko televizije. Ovo je godina neugodnih prvih susreta, čak i s ljudima koje voliš, najviše s onima koje voliš jer najednom nije sigurno da ih zagrliš. Ova godina je potrošila moju zalihu povjerenja u sretne ishode.
Nadležni izbacuju odluke kao kuglice iz loto aparata, ali nikako da ih pojasne, ne pomažu da umiriš protest logike… Slijedi neobuzdano veselje preživjelih. Ali nismo još tamo. Niti približno nismo još tamo. Tu je samo 2021. godina i teško je reći što slijedi…
Ovo su rečenice u kojima se lako prepoznati i neke od njih sigurno bi se uklopile u naše, barem imaginarne, dnevnike koje smo vodili protekle dvije godine. A pisanje dnevnika, osobito onog za koji unaprijed znaš da će biti čitan, zahtijeva svjesniji i strukturiraniji pristup svakodnevici, čija nas dosada zapravo plaši.
Borba sa svakodnevicom
Gotovo si svaki od ovih mladih pametnih autora postavlja pitanje o zanimljivosti sadržaja koje stavlja pred čitatelja. I bez obzira na izvanserijske kontekste poput pandemije, kao i na one uobičajenije, poput politike i protesta, obiteljskih konstelacija, anksioznosti, besparice, smještenosti ili izmještenosti u gradove “u kojima su pluća umorna, ali ne od bolesnih šišmiša”, ostaje borba sa svakodnevicom.
Osobno mi je to najljudskiji dio ovog pisanja jer nas izazov suočavanja sa svakodnevicom izjednačuje, ali istodobno pokazuje koliko je svaka od njih drugačija. I unatoč tome što ju je u 2020. vidno uzburkala pandemija, ono intimno i pojedinačno uspjelo se izboriti. Izlažući sebe, svoje strahove, promišljanja, ishitrenosti, emocije, tjeskobe, ružne snove, strahove i brige, slabosti, pogrešne prosudbe autori na najuvjerljiviji način pokazuju i da kada smo “pikseli u kolektivnoj slici zbunjenosti, nosimo se prije svega sa samim sobom, a to u ovakvim okolnostima nije mala rabota.”
Moglo bi vas zanimati i: Opipljivost likova poziva na čitanje knjige “Razgovori s prijateljima”
Tekst: Tekst: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor