Ovotjednu vam preporuku pišem na energizirajućem valu pozitivnih dojmova koje mi je, kao pravom knjigoljupcu, priuštio kultni svjetski sajam knjiga – onaj frankfurtski.
Vibrantna atmosfera beletrističkih, znanstvenih i publicističkih naslova, panel-diskusija i predavanja, književnih promocija, kostimiranih fanova određenih književnih serijala i likova, kulturološke i jezične raznolikosti jedna je od onih kojoj se lako prepustiti i u kojoj se svi mi koji se hranimo kulturom i knjigama želimo što duže zadržati. No, realnost nas obično ograniči na jedan (ali inspirativan) city break pa onda u nastojanju da održimo opisanu atmosferu, pribježište nalazimo u svojim čitateljskim popisima.
A na moj se napokon uvrstio i Apeirogon autora Columa McCanna i u prijevodu Katje Grcić (Fraktura, 2021.). Knjiga koja je nakon intertekstualnog dijaloga s drugim knjigama koje sam čitala, između ostalog Do kraja zemlje Davida Grossmana (Fraktura, 2018.), Postati Palestinkom. Postati drugima Line Meruane (Disput, 2021.) i Kada više ne razumijemo svijet Benjamína Labatuta (Vuković & Runjić, 2022.), strpljivo čekala da bude dočitana. Svojom neuobičajenom strukturom i sadržajem, koji je u svojoj srži iznimno složen, apostrofira ustrajnog čitatelja – onog koji će se probiti kroz kompleksnost jednog ustrajnog sukoba – izraelsko-palestinskog – u nadi da će sa zadnjom pročitanom stranicom bolje razumjeti ono individualno i lišeno svakog “bremena oslovljavanja: musliman, Arapin, kršćanin, Židov, vojnik, terorist, borac, mučenik, okupator, okupirani.” To ljudsko i duboko intimno u srži je ovog romana, u patnji koja izjednačava svaki sukob. Naime, dvojica očeva – Bassam i Rami – Palestinac i Izraelac, ujedinjeni u boli zbog gubitka svojih kćeri – desetogodišnje Abir i trinaestogodišnje Smadar – i prijateljstvom pobijajući kontradikciju – pričaju o svojim djevojčicama i time ih, kako kaže Rami, čine sveprisutnima.
Obje su zaustavljene u “banalnoj bezbrižnosti” – Abir je, nakon što je kupila šarenu narukvicu od bombona pogodio metak izraelskog graničnog stražara, dok su “vragolastu, oštroumnu i razigranu” Smadar, ljubiteljicu Sinéad O’Connor, ubila trojica bombaša samoubojica. Svojim aktivizmom u borbi za mir, zalažući se za njegovo “prisustvo čak i u očitom odsustvu” odbijaju biti dijelom lančane osvetničke reakcije koja roditelje na obje strane ostavlja shrvanima. Kao što jedan od očeva kaže, “moje dijete nije bilo borac. Nije bila pripadnica Fataha ili Hamasa. Bila je sunčev sjaj. Bila je lijepo vrijeme. Jednom… je rekla da želi biti inženjerka. Možete li zamisliti kakve je sve mostove mogla sagraditi?” Stoga je priča o te dvije djevojčice, čiji je život dokinut u kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba najbolji način da se taj isti kontekst premosti jer “kraj neće doći dok ne razgovaramo jedni s drugima”. No, Bassamovo i Ramijevo svjedočanstvo, moćno samo po sebi, nije ono što Apeirogon čini posebnim.
Da i nije drukčije moguće pisati o izraelsko-palestinskim odnosima nego hibridno i, riječima Smadarine majke, himerično, potvrđuje i objašnjenje samog autora da je ovaj roman “u svojoj srži imaginativan pripovjedački pothvat, koji u naravi uvezuje elemente spekulacije, prisjećanja, faktografije i mašte.” U svjetlu te argumentacije jasnija je i njegova struktura, koja bi pojedine čitatelje mogla obeshrabriti ili bi je čak mogli smatrati zamjerkom, no uz dovoljno otvorenosti i strpljenja logičnim će se pokazati i njezina silna fragmentiranost, kao i brojne reference, pa i sam odabir “oblika s beskonačno mnogo brojivih strana” za naslov romana.
Povijesno-prostorna “zemlja-slagalica” nameće slagalicu tekstova čije povezivanje iziskuje pozornost, ali neminovno je za razumijevanje cjeline. Baš kao što je na jednom mjestu u romanu opisan ritual skupljanja dijelova tijela žrtava nakon bombaškog napada kako bi ga se sahranilo cjelovitog, tako i praćenje numeriranih dijelova Apeirogona, koji u svojoj širini obuhvaćaju i nakbu i holokaust, opis ptica, kao i jezično podrijetlo pojedinih izraza, potiče specifični čitateljski ritual u razumijevanju povezanosti Abirine i Smadarine priče.
Iskustva poput Bassimova i Ramijeva na ljudskoj nas razini spajaju, ali put do tog “emocionalnog zajedništva” nije komotan ni jednostavan. Da bi se suživjelo i razumjelo, potrebno je izložiti se i izići iz uobičajenih, često u odnosu na druge, zapadnjački patronizirajućih pozicija. U koncepciji ovog romana vidim i neku zajedničku crtu sa spomenicima posvećenima holokaustu, poput onog u Berlinu – izlažući nas nelagodi, čine nas bližima spoznaji. A do spoznaja koje nas čine boljima, osobito na onoj empatičnoj razini, vrijedi se probijati i kroz kamene blokove i kroz zakučaste romaneskne strukture.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor