Kada sam na jednom mjestu knjige, svoje današnje preporuke, pročitala rečenicu “Od četvrtka do četvrtka, od dana njegove smrti do dana njegova pogreba: to je moj tjedan čudesnog razmišljanja” potvrdila sam svoj hotimično nehotimični izbor literarnog triptiha.
Sve je započelo jednom od mojih favoriziranih spisateljica – Rosom Montero i njezinim djelom Smiješna ideja da te više neću vidjeti (u prijevodu Matije Janeša, Disput, 2019.), u kojem autorica isprepliće osobno iskustvo gubitka supruga Pabla s tragičnim iskustvom poznate poljsko-francuske „radioaktivne“ znanstvenice i nobelovke Marie Curie. Njezina me literarno-životna paralela uvela u zadivljujući raspon tema žalovanja i udovištva, koji ću nastavljati upoznavati i u svojim kasnijim književnim odabirima.
Naime, u “čudesnom razmišljanju”, koje Erica Johnson Debeljak parafrazira u svojem djelu Djevica, supruga, udovica, kurva (u prijevodu Anite Peti-Stantić i izdanju Frakture, 2022.), uhvatila sam se za intertekstualnu sponu s knjigom Joan Didion Godina magičnog razmišljanja (u prijevodu Lare Hölbling Matković, Fraktura, 2009.), u kojoj autorica iznosi intimnu ispovijest o godini u kojoj emotivno i intelektualno procesuira činjenicu da je iznenadno ostala bez supruga Johna, također poznatog novinara i književnika. I ta je spona više od puke reference, ona je odraz jedne iskustvene umreženosti – suočenosti s neporecivom konačnosti, ludila izazvanog tugom i lekcija preživljavanja. Godina magičnog razmišljanja Didion je donijela spoznaju o tome da smo u suočavanju sa smrtnošću “izdani vlastitom složenošću”, a objašnjava i da je gubitak i “pitanje samosažaljenja” jer “kad žalujemo zbog svojih gubitaka, žalujemo, bilo to dobro ili loše, zbog sebe. Kakvi smo bili. Kakvi više nismo. Kakvi jednoga dana više uopće nećemo biti”.
I Erica Johnson Debeljak oplakuje smrt svojeg starog identiteta koja je naglo nastupila onim novim, nametnutim njezinim udovištvom. Odbija tu novu osobu u koju se pretvara. “Želim staru Ericu. Želim Alešovu Ericu”, njezin je imperativ. No, Aleša nema. Njegov život tragično je okončan 2016. godine, a smrt jednog od najistaknutijih slovenskih intelektualaca te “najpopularnijih i najkarizmatičnijih profesora” izazvala je “kolektivni potres u slovenskim intelektualnim, kulturnim i akademskim krugovima”. Dosezi te tragedije ono su što otežava Ericinu poziciju, čineći je i javnom udovicom, izloženom sažaljenju, insinuacijama o suprugovu samoubojstvu te interpretacijama u koje se odbija uklopiti. Stoga, Erica Johnson Debeljak odlučuje biti “pripovjedačica koja priča svoju istinu” te nas ovim žanrovskim hibridom autofikcionalnih ispovijesti uvodi u intenzivan intimni ambis tuge i boli. Njezina je nova egzistencija “nemoguća”, naplavljuju je valovi šoka, očaja, nevjerice, nesanice, panike i “goleme destabilizirajuće žalosti”. Progovarajući iz “unutrašnjosti traume”, pripovjedačica analizira sve svoje uloge – koje su bile, koje su preostale i koje tek mora upoznati.
Posebno su zanimljive ove posljednje jer ih prati autoričin iscrpan prikaz povijesnih, literarnih, kulturnih i mitoloških primjera udovištva – starozavjetne Tamare i Judite, Shakespeareove Gertrude te Gertrude Iris Murdoch, mitoloških Hekube i Orfeja te jedine stvarne među njima – Roop Kanwar – kao žrtve hinduističkog, danas ilegalnog, običaja koji je udovicama dodjeljivao mjesto na lomači uz umrlog muža. Svi su oni rječit odraz društvene stigmatizacije, kojem žene ni u najsuvremenijim kontekstima ne mogu umaknuti. U dokazivanju majčinske predanosti pred nelogičnim birokratskim začkoljicama, tumačenjima tuge kao manične epizode, u ostalim “malim smrtima” – odlascima dugogodišnjih prijatelja, u naletima intenzivne seksualne želje i potencijalnom novom zaljubljivanju autorica je neposredno iskusila da i najbolnije osobno iskustvo može postati krimen. Društvo postojano njeguje predrasude – “alternativni lilitski scenarij postoji za sve žene. Ispod kreposne površine sve smo mi lažljivice, manipulatorice, kurve.” Ženine su uloge uvijek podložne upisivanjima, propitkivanjima, nerazumijevanjima i osudama, stoga su ovakvi autorski glasovi bitan doprinos u borbi protiv toga, u dokazivanju istine da je žena uvijek mnogo više od svoje uloge. Osim te važne poruke, ovaj bi roman trebalo čitati i zbog “dnevnika jedne ljubavi”, zbog posvete jednom sretnom i ispunjenom odnosu (“Dobro mi je išlo. Dobro nam je išlo. Napisali smo knjige i rodila su nam se djeca, živjeli smo prekrasnim životom, išla nas je sreća.”), kao zavjetno hodočašće lijepim uspomenama, kao posvetu jednoj iznimnoj osobi. Erica Johnson Debeljak sugestivnošću svojih rečenica toliko dobro posreduje Aleša Debeljaka, stvarajući pritom iluziju da ste ga ovom pričom zaista upoznali. Ili će vas, poput mene, vratiti njegovim pjesmama, da ga pomnije potražite među stihovima.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor