Knjiga Davida Grossmana, nagrađivanog i prevođenog izraelskog književnika i mirotvornog aktivista, Do kraja zemlje, jedna je od onih koja me postupno vodila do sebe. Zahvaljujući preporuci moje drage prijateljice, čijem književnom i stilističkom ukusu u potpunosti vjerujem, našla se na osobnom čitateljskom must have popisu.
U moju privatnu biblioteku ušetala je nakon uredničko-interliberske preporuke pisca Romana Simića, a napokon sam joj se čitateljski posvetila (ipak je riječ o kapitalcu od gotovo 600 stranica) nakon Grossmanova teksta Mi smo svi jedno infektivno ljudsko tkivo, objavljenom u jeku koronapandemije.
Vrijeme neizvjesnosti
Njegova promišljanja o trenutku u kojem se zateklo čovječanstvo, o humoru kao “načinu svladavanja užasa”, mašti koja “održava slobodu uma” te o ustrajanju u postavljanju pitanja kao “vrsti lijeka” samo su učvrstila moja uvjerenja u to da se preda mnom nalazi jedan od svevremenskih književnih glasova od kojih neskromno očekujemo odgovore na njih.
Dakle, u ovom vremenu koje miriše na neizvjesnost, preporučujem da se upustite u moćnu antiratnu priču Do kraja zemlje, o likovima čije živote rat nije ni napustio, koji se bez pitanja upleo u ono individualno i intimno, ali zbog kojeg je otpor intenzivniji. Na toj ratnoj kulisi hrabro i nepatetično progovara život. Njega utjelovljuje žena Ora koja bježi od potencijalne vijesti o stradanju sina koji se nalazi u ratu. Naime, kada vam u zoru na kućna vrata pozvone vojnici, vijest može biti samo smrt vašeg djeteta.
Suvremena Majka Hrabrost
Kako bi to izbjegla, Ora odlazi na putovanje i vodi duge razgovore o svojem sinu s njegovim ocem. Time ga drži živim i simbolično spašava vlastito dijete od užasa rata te nam svjedoči o snazi roditeljske ljubavi, ali i one prijateljske i partnerske.
Ora je suvremena Brechtova Majka Hrabrost koja ljubavlju i predanošću prkosi zamornim sukobima i smrtima, koja kao žena, majka, supruga i ljubavnica u svojim muškarcima oživljava ono što je rat u njima ugrozio ili uništio, ona im pomaže da se “sami sa sobom ne susretnu nezaštićeni”, da u njoj pronađu “demilitariziranu zonu”… I stoga je nakon ovakvih pripovijesti lako povjerovati u to da nas knjige mogu otkupiti i mijenjati nabolje, a nakon što u autobiografskom dodatku na kraju knjige otkrijete „odjek stvarnosti“ u njoj i vezu s autorovim bolnim iskustvom, neće vas biti potrebno dodatno uvjeravati u to.
Danas Grossmanovu knjigu Do kraja zemlje, s obzirom na vijesti koje nam svakodnevno pristižu iz Ukrajine i kada se glasnije no inače upućuje apel za mir, čitamo drugim očima. I dok priželjkujemo da se taj vapaj i materijalizira, upravo od književnosti očekujemo pomoć u razumijevanju svih složenosti s kojima nas život suočava. U masi informacija, s kojima smo svakodnevno suočeni, samo nam književnost omogućuje da razumijemo što zaista znači plač majke na brojnim slikama koje nam dolaze iz Ukrajine.
Moglo bi vas zanimati i: “Kako ste?” je knjiga koja želi odgovor od onih koje nitko ne pita
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor