Knjiga ili film? Ovo je pitanje samo privid konkurencije, naime oba su se oblika umjetnosti oduvijek dobro slagala i svaki nam svojim izražajnim sredstvima pruža jedinstven doživljaj priče.
Odnedavno je CineStarov novi koncept Cinema Book Club ljubiteljima knjiga i filmova omogućio uživanje u onome što vole na jednoj višoj razini. Kava, druženje i ostale pogodnosti pratit će projekcije filmova snimljenih prema književnim djelima.
Elenu “moraš čitati”
Mene su osobno razveselile književne večeri na kojima se razgovorom o knjizi najavljuje njezina filmska inačica. U središtu jedne od prvih takvih večeri bila je Elena Ferrante, a moja je današnja preporuka nastavak promocije njezina odličnog romana, u kojem hrvatska publika ne bi mogla uživati da nije izvrsnog prijevoda.
Fenomen zvan Elena Ferrante izaziva neki hype, koji se aktualizira svakim njezinim novim djelom. Moja priča s njom započela je “Danima zaborava” i već mi se tada upisala na listu “moraš ih čitati” autora. Iskrenost kojom je iznijela skalu emocija potpuno ogoljene ljudskosti ne zaboravlja se.
No, povjerenje u autoricu i u njezin tekst zapravo je odraz mojeg povjerenja u njezinu prevoditeljicu Anu Badurinu, koju opravdano favoriziram jer upravo zbog nje čitamo Elenu na izvrsnom hrvatskom jeziku. Ana je ta koja je “prepoznala i osjetila ton” Eleninih rečenica i koja nam je posredovala “specifičnu brzinu i vrtložni tijek priče”, “vjerovala je u nju jer je to naprosto odlična literatura”. Stoga me ni u jednom trenutku nije bilo briga je li Elena zaista Elena ili pseudonim koji skriva stvarno autorstvo. Sumnja u hype bez pokrića nije bila opcija.
Uvlači vas u priču
Nakon čitanja, sad već kultne, “Napuljske tetralogije”, nedavno sam ponovno dodala Ferranticu na listu čitanja, i to posljednjim prevedenim romanom “Mračna kći”. Već od prve rečenice kreće taj vrtlog o kojem je prevoditeljica govorila. Silovito vas uvuče u priču i osjećate da čitate u nekom tempu koji ne diktirate vi osobno.
Okvir je priče jednostavan – rastavljena sredovječna profesorica Leda odlazi sama na odmor, kćeri su joj odrasle i otišle su k ocu u Toronto. Planira ljeto u osjećaju potpune slobode i društvu literature, no, naizgled banalno zadovoljavanje znatiželje promatrajući glasnu napuljsku obitelj na plaži, osobito mladu majku Ninu i njezinu kćer Elenu, postat će poligon za slojevitu autorefleksiju, gotovo psihološki triler, vlastitog majčinstva. Kao i u svojim dosadašnjim temama, Ferrante je dosljedna i ovaj put, iznoseći istinu koja lavira između oslobađajućeg osjećaja i težine prihvaćanja. U društvu nesklonom govoriti o majčinstvu kao nečem u vezi čega su mogući ambivalentni osjećaji i koje olako dodjeljuje ozloglašenu etiketu nemajke svakoj onoj ženi koja isklizne iz nametnutih očekivanja, pisanje Elene Ferrante djeluje gotovo revolucionarno.
Ona govori o tabuima
Pred nama je književnost koja je dovoljno drčna da izrekne ono što je većini još uvijek tabu. Razmišljanja i objašnjenja majke iz romana osvješćuju mračna mjesta u svima nama koja nas plaše, ali koja su stvarna. Majka je to koja je htjela biti dobra majka, sačuvati živce i onda kada nije imala dovoljno novaca i kada je bila toliko umorna da nije mogla ni plakati, koja je prema kćerima osjećala “zamršenu simpatiju i antipatiju”, visokoobrazovana, inteligentna i sposobna, ali s istraživanjem, željama i snovima na čekanju. S razlozima zbog kojih je postupila u potpunosti nekonvencionalno u odnosu na svoju djecu, ali su za one koji ih doista žele čuti ljudski razumljivi jer “ponekad trebaš pobjeći da ne umreš”.
Također, ona je privilegirana žena i za svoje je rizike pronašla podršku, svjesna da se “svijet u međuvremenu uopće nije popravio, štoviše, postao je još gori prema ženama”. I ako ste jedan od čitatelja koji pozorno sluša likove, onda ćete do zadnje stranice ispratiti logiku Ledinih refleksija i zaključiti može li se s nekim učinjenim potezima i dalje dobro živjeti. Pritom ne ispuštajte lutku koja je prisutna od same naslovnice romana, a iako igračka, itekako je rječita.
Moja kći i ja kod kuće smo se također poigrale lutkom, samo u našu nije toliko toga upisano kao u Eleninu, ali poveznica s Ferranticom i njezinom feminističkom podukom postoji jer “djevojčicama treba govoriti sve, još od djetinjstva: poslije će se one pobrinuti da smisle prihvatljiv način.”
Moglo bi vas zanimati i: U Fafarikulu su književnost i život na istoj adresi
Tekst: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor
Foto: Maja Janković