Iz čitateljske perspektive, a uvjerena sam da nisam usamljena u tom razmišljanju, uvijek mi se najzahtjevnijim činilo pisati o gubitku. Stoga moje posebno divljenje zaslužuju autori koji ne samo da su zakoračili u to tematski osjetljivo područje već su se i stilski besprijekorno snašli u njemu.
Prije nego započnem s današnjom preporukom, ne mogu se ne osvrnuti na knjige koje su, da parafraziram stih Arsena Dedića, vodile do nje. Jedna je od njih Smiješna ideja da te više neću vidjeti Rose Montero (u prijevodu Matije Janeša, Disput, 2019.). U njemu nas pripovjedačica, u koju upisujemo stvarno ime autorice, vodi dvama proznim putovima, ispreplećući osobno iskustvo gubitka supruga Pabla s tragičnim iskustvom poznate poljsko-francuske „radioaktivne“ znanstvenice i nobelovke Marie Curie, o kojem svjedoči njezin sačuvani dnevnik žalovanja i obraćanja preminulom mužu i znanstveniku Pierreu.
U tu nas životno-literarnu paralelu Rosa Montero uvodi rečenicom: “Budući da nisam imala djece, najvažnije što mi se u životu dogodilo moji su mrtvi, a time mislim na smrt voljenih mi bića.“ Upravo zahvaljujući spoju izravnosti, proživljenosti teme, preciznosti misli i empatije za tuđa iskustva, Montero gradi jedno sugestivno književno okruženje u kojem je moguće i ono najbolnije primiti sa svojevrsnom lakoćom. Drugi je naslov slične tematike Idila sa psom koji se utapa autora Michaela Köhlmeiera (u prijevodu Igora Crnkovića, Leykam International, 2021.), moj stilski favorit u izazovnom književnom zadatku pisanja o nošenju sa smrću najdražih. Među stranicama tog romana nema drame, nema patetike, nema velikih riječi i konačnih rečenica, samo smireni ponavljajući rituali kojima se roditelji nose s činjenicom da njihove kćeri više nema.
No ona je još prisutna u svakoj ritualno ispijenoj šalici kakaa, masaži stopala ili u pjesmi Boba Dylana “I shall be released”, možda i više nego za života. Pas iz naslova koji se utapa donosi spasonosni prostor za asocijacije, sigurno mjesto s kojeg se opisuju osjećaji, pružena šansa jednom roditelju, obilježenom gubitkom, da spasi i da istodobno bude spašen, „da ga život dočeka raširenih ruku“.
Sklona sam vjerovati u to da knjige međusobno intertekstualno komuniciraju i da su upravo spomenuti tekstovi prizvali jedan stariji naslov – moju današnju preporuku – magičnu Joan Didion i njezinu knjigu Godina magičnog razmišljanja (u poslovično izvrsnom prijevodu Lare Hölbling Matković, Fraktura, 2009.). S pisanjem Joan Didion uglavnom sam se dosad posredno susretala, percipirajući autoricu prvenstveno kao kultnu figuru američkog novinarstva. Iako sam se otkrivanju osobnog u njezinu rukopisu i nadala, neposredno iskustvo čitanja intimne ispovijesti o godini u kojoj emotivno i intelektualno procesuira činjenicu da je iznenadno ostala bez supruga Johna, također poznatog novinara i književnika, nadmašilo je sva moja očekivanja. Kada netko umije pisati, kao što je to znala Joan Didion, onda se i najizazovnije teme pokoravaju stilskoj preciznosti, iskrenosti i ogoljenosti.
Godina magičnog razmišljanja autoričin je pokušaj da razumije “razdoblje koje je uslijedilo, tjedne, a zatim mjesece koji su raspustili sve čvrste predodžbe… o smrti, o bolesti, o vjerojatnosti i sreći, o dobroj kobi i onoj zloj, o braku i djeci i sjećanju, o tuzi, o tome kako se ljudi nose ili ne nose s činjenicom da život završi, o plitkosti površnosti zdravog razuma, o životu samom”. “Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov” rečenica je koja najdojmljivije opisuje početak tog njezinog pokušaja. Dirljiv je oksimoronski potencijal te rečenice u kojoj se susreću lakoća izraza i bolna činjenica koja joj je prethodila. U Didioninu se slučaju zapravo radi o dvije bolne činjenice jer dok joj snažni srčani udar uzima supruga za večerom, njezina kći jedinica Quintana nalazi se u bolnici bez svijesti.
Njezina neizvjesna klinička slika (koja će se, unatoč kratkom oporavku, ipak tragično razriješiti, i to prije nego što je knjiga njezine majke dospjela u knjižare) uz mužev iznenadni odlazak preokupacija je Didionina pisanja. Njemu je pristupila kao što možemo pretpostaviti da je pristupala pisanju svojih novinskih članaka – naoružana informacijama i unoseći u njih ono osobno. “Čitaj, uči, razradi, potraži u literaturi” geslo je kojem su je učili još od djetinjstva, a kojem se priklonila u nastojanju da dokuči smisao u trenucima u kojima ga je bilo jednostavno izgubiti. No, u svojoj analizi autorica nam želi pokazati kako je kontrola situacije baratanjem informacijama samo jedan od privida u procesu žalovanja, kao i onaj da je izvana djelovala kao “smirena ženska”.
Njezino jedinstveno intimno iskustvo, zbog otvorenosti i iskrenosti kojim je opisano, djeluje toliko katarzično da ga se doživljava univerzalno ljudskim. Provodi nas kroz sva ona teorijska poznavanja pojmova koji prate smrt i koji, kad se zaista realiziraju, čovjeka ne čine pripremljenim, već ga “opatrnu”.
Didion nas podsjeća na to da suočeni s neporecivom konačnosti, započinjemo s nizom lekcija preživljavanja, među kojima je jedna od ključnih ona o izbjegavanju emocionalnih stupica, što ponekad, kao u autoričinu slučaju, znači izbjegavanje određenog dijela grada ne bi li se preduhitrio vrtlog sjećanja.
U suočavanju sa smrtnošću “izdani smo vlastitom složenošću”, a Didion objašnjava da je gubitak i “pitanje samosažaljenja” jer “kad žalujemo zbog svojih gubitaka, žalujemo, bilo to dobro ili loše, zbog sebe. Kakvi smo bili. Kakvi više nismo. Kakvi jednoga dana više uopće nećemo biti”.
Svoja objašnjenja autorica ne uljepšava, ne nudi utjehe koje ni sama nije iskusila – “ludilo se povlači, ali nikakva jasnoća ne zauzima njegovo mjesto”, no upravo nepatvorenost njezine refleksije, kojom iznalazi novi život nakon što je onaj dotadašnji naprasno prekinut, učinit će vam ovo čitateljsko iskustvo iznimno sugestivnim i – riječima iz naslova – magičnim. Međutim, s mnogo oporijim značenjem tog pridjeva od onog na koje ste se dosad naviknuli.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor