U našoj domaćoj književnoj produkciji ne manjka odličnih naslova, no među njima dva su za mene posebna i ne prestajem ih preporučivati ni vremenskom odmaku unatoč.
Budući da fascinacija njihovom recepcijom ne jenjava, i današnjoj će preporuci poslužiti kao uvod. Prvi od tog mojeg top-dvojca roman je Ciganin, ali najljepši (OceanMore, 2016.) autora Kristiana Novaka, čija su me nedavno odslušana gostovanja u izvrsnim podcastima Slobodnim stilom te Bliski susreti jezične vrste dodatno učvrstila u mojem čitateljskom oduševljenju, ali i motivirala za neka nova iščitavanja njegova intelektualno, emotivno i jezično cizeliranog teksta. Osim snažne teme, ono što za mene ovu knjigu čini vrhunskom književnošću, a vjerujem da to mišljenje dijelim i s ostalim njezinim čitateljima, moćna je uporaba jezika u pripovijedanju. Naime, zbog njegove izrazito važne uloge u formiranju različitih glasova u romanu, uzdiže se gotovo na razinu samostalnog lika, zbog kojeg je i recepcija ovog djela toliko dojmljiva.
A jak dojam ostavlja i moj idući favorit – Mladenka kostonoga (OceanMore, 2020.) – djelo koje je uspjelo objediniti sve ono što me još za studentskih dana očaravalo u književnosti. Zaslužan za to njezin je autor Želimir Periš, koji je žanrovskom i kronološkom slojevitošću (mješavina klasične naracije, dijalekata, pjevanja u maniri epskog deseterca, zapisnika sudskih procesa, muzikoloških analiza, recepata, bajki…) učinio ovu knjigu zaista posebnom pojavom na domaćoj književnoj sceni. Na svoju metafikcijsku, intertekstualnu i ludističku pozornicu doveo je jedinstvenu Gilu, koja nadilazi svaki pokušaj jasne odrednice junakinje/antijunakinje. “Koliko je imala naziva, toliko je odrađivala i uloga. Gila je centar za krizne situacije, veličanstvena. Leprša nad dilemama i ruje po uzrocima. Pleše na rubu ljudske topline i zvjerske strave.” Emancipirana, neobična u svojoj pojavi, predana u ljubavi, strašna u svojem alter egu.
Ovdje dolazim i do poante ovog podužeg uvoda, a riječ je zapravo o pokušaju da pokažem kako dolazi do literarne privrženosti autoru i svim njegovim budućim rukopisima. Današnji sam tekst mogla započeti i sasvim drukčije, in medias res, no nekako sam imala poriv intertekstualno kontekstualizirati svoj ovotjedni odabir – Gracija od čempresa (OceanMore, 2022.) Želimira Periša. Naime, upravo mi je iskustvo čitanja Periševe Mladenke kostonoge oplemenilo čitanje i njegove nove knjige, pod čijim je naslovom objedinio šest priča. Naravno da sam im pristupila s određenim očekivanjima i među njihovim redovima svjesno tražeći ono čime me autor razmazio svojom književnom prethodnicom. Ponovno sam potvrdila razloge zbog kojih Periša treba čitati i preporučivati – zaigranost njegove mašte unutar namjerno nestabilnih žanrovskih granica, sadržajna očuđivanja, humor i ozbiljnost koji balansiraju na često satiričkoj oštrici, čiji je ubod usmjeren prema onim likovima i postupcima koji je najviše i zaslužuju. Nadalje, duhovito-ironijsko detektiranje slabih točaka našeg mentaliteta, bez obzira na to je li mu kontekst srednjovjekovni ili postapokaliptičan. Zatim, zavodljiva autoreferencijalnost zbog koje je moguće Želimira Periša i u stvarnom životu poistovjetiti s guslarom i nosiocem narodne mudrosti. Meni osobno najdraže – junakinje, drčne buntovnice, gracije od čempresa, nasljednice Gile kostonoge. Poseban je pak potencijal autorova lucidnog prostorno-vremenskog manevriranja u njegovoj kritičnosti i aktualnosti. Što je izmaštanost Periševe fikcije raskošnija, to je ozbiljnija spoznaja suvremenosti na koju aludira. Stoga su podjednako aktualna uskogrudna malena mjesta sa simptomima “malodušnosti, malograđanstva i maloumlja”, utopijske komune koje govore o “ljubavi i razumijevanju, o suosjećanju i dijeljenju”, kao i postapokaliptički epilog civilizacijskog reteriranja čovječanstva. I bez obzira na to što bi većina tih spoznaja imala pokriće u pesimizmu jer, kao što je napisano u jednom od odlomaka, svašta se događalo, “… i inflacija u nas, i Reagan u Americi, i Thatcher u Engleskoj, i jugoslavenski ratovi, i 9/11, i isis, i facebook, i kriptovalute, i korona, i Rusija, i Kina, i šljokice, i otopljeni polovi, i kuga, i nuklearke…”, autorovo pripovijedanje zadržava nas u domeni vedrine.
No, ne zato što bismo možda bili skloni banalizirati ili nijekati ozbiljnost onoga što se krije iza humora i satire, nego zbog iscjeliteljske moći i održivosti pripovijedanja samog. A ono u Graciji od čempresa, kao i u uvodu spomenutim knjigama, potvrđuje, riječima Želimira lika, da je “priča uspješna ako uspije izazvati emociju” te da u nama, bez obzira na težinu okolnosti, leži iskonska potreba da nas se “zapriča”, da nas se “zabavi, nasmije”, da nam se “vrati nada ili tek da šlagvort mislima da odlutaju i poje se iz vlastitih sjećanja.”
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor