Grafički romani nisu štivo koje nam prvo padne na pamet kad poželimo nešto čitati. No, već nakon prvog pročitanog shvatit ćete da su nepravedno zanemarena kategorija. Maja Janković zato nam donosi naslove koje biste mogli uvrstiti na svoj popis za ovo ljeto.
Nama koji volimo čitati, ljeto uvijek probudi nadu da će naša wishlista književnih naslova biti donekle smanjena, no obično se dogodi da je proširimo i produbimo iluziju da će i vrijeme raditi samo u korist čitanja. No, zar i nije čar u tome – da se pogubimo u tim vlastitim nepreglednim popisima knjiga i da im dozvolimo da nas formiraju, obogaćuju i zabavljaju u dugim ljetnim danima.
Ovaj vam tjedan donosim izbor grafičkih romana u kojima se osjeća jedan nostalgični prizvuk djetinjstva i prošlosti, koji mnoge asocira na ljeto.
Magnhild Winsnes – Pssst
U jednom časopisu pročitala sam razgovor s dvjema nagrađivanim autoricama stripa. Jedna od njih je norveška animatorica i ilustratorica Magnhild Winsnes („Danski pjesnik“ u režiji Torilla Kovea, na kojem je radila, dobio je Oscara za najbolji kratkometražni animirani film). Njezin prvi grafički roman za djecu i mlade „Pssst“ (u prijevodu Bekima Sejranovića) o zaigranoj djevojčici Hanni, koju ljetovanje kod rođakinja uvodi u tajne adolescencije, odraz je moći crteža, njegove sposobnosti da nam omogući vlastitu interpretaciju, da nam dočara osjećaje likova i atmosferu, a u ovom slučaju i miris ljeta, u kojem se djetinjstvo, pomalo bojažljivo i nesigurno, ali ne bez humora, prepušta odrastanju.
Barbara Yelin – Irmina
Druga je autorica Barbara Yelin, koja je 2016. godine na Međunarodnom salonu stripa u Erlangenu proglašena najboljom strip-umjetnicom njemačkog govornog područja i nagrađena nagradom Max & Moritz. Svoj je grafički roman “Irmina” (u prijevodu Tatjane Jambrišak) temeljila na bakinim dnevnicima i pismima. Ta joj je ostavština omogućila pokušaj rekonstrukcije postupaka generacije poznate po šutnji o ratu. U pogovoru romana dr. Alexander Korb, predavač povijesti na Sveučilištu u Leicesteru i ravnatelj Centra Stanely Burton za istraživanje Holokausta i genocida, o Irmini piše kao o ženi “koja je uz čitav spektar mogućnosti pred njom, koje uključuju i feminizam, internacionalizam i individualizam, ipak odabrala nacionalsocijalistički masovni pokret i time svoju priču učinila tako tipičnom za njezino vrijeme.”
Umjetnička realizacija romana poziva čitatelja na pokušaj razumijevanja konteksta Irmininih postupaka, ali – snažnom sugestivnošću koju samo umjetnost može proizvesti – podsjeća i na pogubne posljedice odluke da se šuti i ostane pasivan u vremenima koja nude i drugačiji izbor.
Craig Thompson – Dekice
Neka su djetinjstva mučnija pa se djeca, ne bi li odrastanje učinila podnošljivijim, znaju dovinuti različitim utjehama. Craig Thompson u svojoj knjizi “Dekice” (u prijevodu Tatjane Jambrišak) pod štitom pravih i metaforičkih dekica (koje se pretvaraju u igru banketa ili brodoloma) te vizualno atraktivnim i upečatljivim crtežima opisuje pomalo bizarne trenutke djetinjstva, bolne spoznaje koje dolaze sa sazrijevanjem, traženje uporišta u vjerskim uvjerenjima i njegov gubitak, otkrivanje moći prve ljubavi, snage emocija i lakoće kojom se one mogu rasplinuti. Dojmljiva je to priča koja potvrđuje da “ono što pođe naopako u životu, dobro prolazi kao umjetnost”.
Ana Penyas – Mi žene smo uvijek dobro
Sadržaj grafičkog romana (meni osobno najdražeg u ovom izboru) “Mi žene smo uvijek dobro” španjolske autorice Ane Penyas (u prijevodu Nikole Pezića), odnosno stripovnice, kako je naziva njezin glavni urednik Vladimir Šagadin, probudio je jednu od najdražih osobnih uspomena – onu o mojim bakama. Jednu od njih imala sam sreće upoznavati slušajući njezino iskustvo pretočeno u priče koje bi me zabavljale, dok je život druge bake do mene dolazio posredno.
U oba slučaja moje su bake u tim pričama bile ono što zaista jesu – svoje, jedinstvene, inteligentne, snažne, hrabre, duhovite, uporne – suprotno svim nametnutim percepcijama koje su ih doživljavale “samo” ženama, kućanicama, bakama… Stoga me posebno dirnuo ovaj rukopis koji daje glas upravo bakama, “onim uzornim Penelopama, osuđenima na šivanje, šutnju i čekanje.” Autoričine bake Maruja i Herminia u njezinim sugestivnim ilustracijama postaju protagonistice. Unuka oživljava karakterno različite osobnosti žena, čiji životi posvećeni drugima, prvenstveno obitelji, nisu lišeni snage, želja i snova, a na stranicama ove stripovnice, koja neodoljivo podsjeća na fotoalbum, dobile su priliku ispričati svoju priču.
Ovaj hommage ženama starije generacije prepoznala je i struka, nagradivši ga Nacionalnom španjolskom nagradom za strip 2018. godine, a mi čitatelji imamo priliku uživati u njemu zahvaljujući europskom projektu – biblioteci “Na margini”. Ta nam je biblioteka omogućila uživanje u još jednom visokokvalitetnom književnom djelu, a riječima glavnog urednika knjige “na margini u kulturi treba shvatiti kao mjesto gdje se događaju najzanimljivije stvari”.
Sljedeći put kada svoju baku, mamu, sestru, prijateljicu pitate kako je, pozorno slušajte odgovor jer jedino ćete tako čuti koja to snaga pulsira iza rečenice “dobro sam”.
Moglo bi vas zanimati i: Ivana Sajko ukrcat će vas na vlak za Berlin i odvesti na putovanje
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor