Pred užasima holokausta čini se potpuno opravdanim ostati sasvim nijem. Ili kako je to na jednoj od stranica mojih današnjih preporuka rečeno citatom Samuela Becketta: “Svaka je riječ bespotrebna mrlja na tišini i ništavilu.”
No, koliko god u tim tvrdnjama pronalazila argumentacijsko uporište, ipak sam sklona prikloniti se pisanju i pripovijedanju kao nužnosti i potrebi da se odgovori i na ono najgore. Stoga svake godine uoči 27. siječnja – Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, datuma koji evocira jedan od najtragičnijih i najgorih oblika kršenja ljudskih prava u povijesti čovječanstva, iznova posežem za već poznatim naslovima, ili otkrivam neke nove, koji me podsjećaju na to kako su se i najzahtjevnije teme uspijevale “udomiti” u dobroj, snažnoj i hrabroj literaturi. Iz mnoštva istodobno odličnih i potresnih naslova tematski posvećenih holokaustu (primjerice, Imre Kertész, Čovjek bez sudbine; Ladislav Fuks, Spaljivač leševa i Gospodin Theodor Mundstock; Dnevnik Anne Frank i Dnevnik Renije Spiegel; Markus Zusak, Kradljivica knjiga; John Boyne, Dječak u prugastoj pidžami; Charles Reznikoff, Holokaust; Hanna Krall, Stići prije Boga; Ivan Ivanji, Čovek od pepela; Filip David, Kuća sećanja i zaborava; Tadeusz Borowski, Kod nas u Auschwitzu; Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu. Izvještaj o banalnosti zla; Viktor E. Frankl, Čovjekovo traganje za smislom…), danas izdvajam dva stripa.
Moj je ovotjedni odabir, između ostalog, motiviran i mojim učenicima, upravo onima za koje vjerujem da im čitanje može donijeti najviše dobra, te mojim nastojanjima da im približim velike teme i važne imperative koji ne podliježu trendovima – empatiju, toleranciju, kritičko promišljanje. Zato su mi se grafički romani o holokaustu nametnuli idealnim nagovorom na čitanje o toj temi. Dakle, započet ću kultnim Mausom: preživjeli priča Arta Spiegelmana (u prijevodu Tatjane Jambrišak i izdanju Fibre, 2009.). O ovom iznimnom i nagrađenom stripu već je mnogo toga ispisano, stoga se u sljedećih nekoliko redova samo nepretenciozno želim na to nadovezati. Iako na nekim mjestima iščitavamo Spiegelmanove autoreferencijalne dvojbe o tome hoće li formom uspjeti obuhvatiti tako zahtjevan sadržaj (“Toliko toga nikad neću moći razumjeti ni vizualizirati. Mislim, stvarnost je previše složena za strip… Toliko toga ne stane ili se iskrivi.”), Maus je pokazao da grafički roman može itekako uvjerljivo i smiono odgovoriti na ono što je ljudskom poimanju postavilo bezbroj pitanja. Art Spiegelman sabire život svojeg oca Vladeka Spiegelmana – jednu već uopćenu, ali opet jedinstvenu priču poljskog Židova, koji preživljava godine progona, straha, getoizacije, Auschwitza… da bi naposljetku svojem sinu pomogao “rekonstruirati stvarnost koja je bila gora od… najmračnijeg sna”. Posebnost stripa prikaz je likova kao životinja, no ta metamorfoza najbolje oslikava rasističku motiviranost nehumanog postupanja s ljudima, kao i diskreditirajuću propagandu koja je Židove uspoređivala sa životinjama, i to onima koje su izazivale prvenstveno negativne konotacije. Stoga su u skladu s tom logikom ulogu Židova u stripu preuzeli miševi, “najveći nositelji bakterija u carstvu životinja”, dok ih u “mišolovku” nastoje uhvatiti, naravno, nacističke mačke.
Zanimljiv je životinjski alter ego i ostalih nacionalnosti. Tako u stripu Poljake “glume” svinje, Francuze žabe, Amerikance psi, Šveđane jeleni… Uz ovu orwellovsku metaforu, vjerujem da uspješnost Mausa leži i u paralelnoj priči koju Art Spiegelman nastoji ispripovjediti. Naime, u pozadini posredovanja očeve priče izbija i ona osobna autorova koja oca, iako mu se divi zbog prisebnosti i dosjetljivosti u vremenu kada je bilo lako izgubiti sve, osobito razum, nimalo ne idealizira. Naprotiv, “pokušava oca vjerno prikazati”, a to onda znači biti iskren u pisanju i crtežu, pa i onda kada je otac “na neki način ista ona rasistička karikatura škrtog starog Židova”. Kompleksnosti očeva i sinovljeva odnosa pridonijele su i obiteljske tragedije, s čijim se sjenama, nedostajanjima i neodgovorenim pitanjima Art – lik i autor – “sablasno nadmeće”. To njegovo nošenje s nasljeđem jedne velike povijesne, ali i osobne priče čitatelje uvlači u intenzivniji vrtlog pitanja o krivnji, proizvoljnosti umiranja, o tome pretvaraju li nas najgora vremena u ljude ili životinje, je li “preživjeti vrijedno divljenja” i koja je cijena tog preživljavanja. Maus je jedna od onih knjiga koja daje hrabrost da se takva pitanja postavljaju, pa i uznemirujućim ili nedorečenim odgovorima unatoč.
Moj je drugi književni odabir Primo Levi – naslov posvećen osobi čije će svjedočenje o iskustvu koncentracijskog logora ostati upamćeno kao jedno od najsnažnijih. Naime, dvojica Talijana – Matteo Mastragostino pričom i Alessandro Ranghiasci crtežom donose priču o Primu Leviju (u prijevodu Matije Markičića Didija). Kako se navodi na koricama knjige, Levi je kao mladi talijanski kemičar, koji je bio židovskog porijekla, uhićen i deportiran u Auschwitz. Tamo ga je od smrti spasio spoj sreće i njegova zvanja, koje mu je ipak omogućilo zaštićeniji rad u logoru. Iako se temelji na stvarnim činjenicama o Levijevu životu, ovo nije biografija. Riječ je zapravo o viziji autora Mattea Mastragostinija o Primu, kao i njegova reakcija na vijest o Levijevoj smrti (koja još uvijek otvara pitanje je li to bilo samoubojstvo ili tragični splet okolnosti) koja ga je duboko potresla: “Ovaj strip nije povijest Prima Levija, njegov životopis, već je povijest mog Prima Levija. Ovom pričom zatvaram krug vijesti koju sam čuo prije trideset godina, a ostala mi je teret na duši. Priča o mom Primu Leviju, čovjeku koji se borio hrabro i koji je znao ustrajati, čak i nadasve onda kad bi bilo lakše podleći.” Levijevo iskustvo u ovom je grafičkom romanu uokvireno školskom učionicom i djecom kojoj on iznosi djelić svoje životne priče i koja, kako roman odmiče, postaje priča o “njihovu” Primu. Sadržaj priče sâm je po sebi snažan, ali dodatno ga osnažuju sugestivni Ranghiascijevi crteži. A bila ona u stripu ili kojem drugom obliku, priča Prima Levija vrijedna je slušanja. Sve one koji su Primovo pisanje doživjeli u njegovim poznatim i kod nas prevedenim djelima Zar je to čovjek te Utopljenici i spašeni, grafički će roman podsjetiti na ovog kemičara po zvanju, a intelektualca po habitusu.
Za one koji to još nisu, neka strip bude topla preporuka i uvod u potresno pripovijedanje čovjeka koji je jako volio brojeve, a kojem je šest istetoviranih brojeva na ruci zauvijek promijenilo život. Primo je smatrao dužnošću govoriti o svojem iskustvu i istini Auschwitza, u njegovu je pripovijedanju bio prisutan analitični kemičar koji nije ostajao ravnodušan prema ljudskim bićima, odnosno “uzorcima” koje mu je život donio pa im je i pristupao kao “primjercima u zatvorenoj omotnici, koje je valjalo promotriti, analizirati i odmjeriti”. Upravo je taj njegov znanstveni pristup iznjedrio jedne od najboljih eseja o ljudskim postupcima, odlukama i abnormalnim prilikama u kojima se “ugasio toliki broj života u tako lucidnom spoju tehnologije, fanatizma i okrutnosti”. Ono što je također održavalo Levijevu motivaciju za iznošenjem istine njegov je strah da će sve biti zaboravljeno i stoga neka to postane i vaša motivacija za čitanje i o Leviju i Levijevih djela jer “ako je nemoguće pojmiti, spoznati je nužno, jer ono što se dogodilo može se vratiti, savjesti opet mogu biti zavedene i pomračene: čak i naše.”
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor