Kakve god bile godine od kojih se u novogodišnjoj noći opraštamo, ipak nam uvijek iza njih ostaje vrijedan rezime iskustava, kao kapital za sve ono bolje što želimo postići tijekom novih 365 mogućnosti pred nama. Među ta vrijedna iskustva svakako se ubrajaju i popisi pročitanih knjiga jer njihova je uloga u životu svakog pasioniranog čitatelja nemjerljiva.
Sezonu novih preporuka započet ću knjigom kojom sam zaključila svoju čitateljsku 2022. godinu. Riječ je o novijem naslovu izdavačke kuće Disput Između (2022.), iza kojeg stoji autorski glas nagrađivane dramaturginje i spisateljice Kristine Gavran. Ovaj je put moje čitanje uvelike motivirao naslov i ono što se iz kratkog opisa sadržaja na poleđini dalo naslutiti – presjek desetogodišnjeg migrantskog iskustva (od 2011. do 2021.) mladog para Sandre i Marka. Od same njihove početne odluke o odlasku njihova bi se priča mogla označiti tipično hrvatskom, jedna od brojnih varijacija ekonomske emigracije, potaknuta opterećujućim kreditom u “švicarcima” i začinjena maštanjima o nekoj sretnijoj budućnosti, svakako primamljivijoj od sadašnjosti. No, izmjenjivanje pripovjedačkih perspektiva dvaju likova suptilno nam priječi da ne upadnemo u zamku poopćavanja. Dakle, u prvom je planu vježbanje jednog konkretnog života na relaciji Birmingham – Zagreb, a najviše na ovoj crtici između. I ta će crtica tijekom Sandrinih i Markovih deset, uglavnom engleskih, godina biti jedina konstanta u okolnostima u kojima se sve oko njih mijenjalo (promjene adresa i poslova, stila života, ulazak Hrvatske u Europsku uniju, izlazak Velike Britanije iz nje, pandemija i lockdown, “udaljenosti među zemljama su se povećale, a granice učvrstile”…), a najviše oni sami – od mladalačkih, gotovo filmskih početaka, hranjenih željom za novim, preko sazrijevanja u bračnom odnosu do koordiniranja migrantskog identiteta i onog novog koji je došao sa zasnivanjem obitelji (“Ja nisam samo mama. Ja sam mama migrantica.”).
Moram priznati da me pri čitanju ovog romana iznenadila vedrina u pristupu temi, a ponajviše svojevrsna benevolentnost u opisu likova, zbog koje su mi se na trenutke činili pojednostavljenima. Vjerujem da je takav moj dojam uvjetovan i prethodnim iskustvima u kojima su me teme migracija doticale svojom težinom i zahtjevima za pojačanim emocionalnim i intelektualnim angažmanom. Suprotno tomu, priča o Sandri i Marku dolazi s nekom lakoćom, u prohodnosti autoričinih rečenica, no time joj nije umanjena ozbiljnost, iza koje stoji i pokriće autentičnosti autorskog glasa. Naime, Kristina Gavran dijeli emigrantsko iskustvo sa svojim likovima. Nakon studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu nastavila je sa školovanjem u Velikoj Britaniji, gdje je i doktorirala, a i danas tamo živi i stvara. Na kraju sam upravo ambivalentnost teme i stila doživjela adekvatnim stilskim okvirom priči o jednom podvojenom migrantskom iskustvu. To je iskustvo objedinilo raspon premišljanja i promišljanja, iluzija i nezadovoljstava, nesigurnosti, osjećaja ispunjenosti i intuitivnih odluka, odnosno svega onoga između. Upravo ta riječ najispravnije odražava jedno kompleksno egzistencijalno stanje – ono u kojem se živi između dva svijeta – dva koda; upisanih obiteljskih i društvenih vrijednosti te onih koje se u stranoj zemlji nastoje dosegnuti; stereotipa koji se osjete na vlastitoj koži i predrasuda koje migranti projiciraju na druge migrante; između osobne percepcije uspjeha i načina na koji ga se mjeri u domovini iz koje se emigriralo; poslova koji nisu na razini stručne spreme; između potrebe za obiteljskom podrškom i onom da se bude svoj; između stare i nove verzije rodnog grada; između mirisa koji evociraju dom i onih organskih, kozmopolitskih koji podržavaju filozofiju “climbing the property ladder”; između nostalgije za vlastitom zemljom i potrebe da se ukorijeni u novoj; između potrebe za isticanjem i uklapanjem.
Rekapitulacijom deset Sandrinih i Markovih godina Kristina Gavran uspjela je dinamično, bez ijednog opisa viška, već stilski efektno (primjerice, sažetak 2020. i 2021. godine, zapisan u maniri struje svijesti, bez ijedne interpunkcije) i zaokruženo, obuhvatiti kontekst unutar kojeg se donose, podržavaju, preispituju i mijenjaju odluke o dolascima i odlascima. Uz to dolazi i rezime širokog spektra konotacija koje se vezuju uz migrante, a koje bi na ljudskoj razini, kao i na onoj građanske zrelosti, trebalo preispitati jer, kao što kaže jedan od likova u romanu, “s vremenom empatija se smanjuje, sve dok se ne pretvori u kožicu na mlijeku koja se svima gadi” i stoga “empatiju treba neprestano podgrijavati.”
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor