Na svaki moj novi čitateljski izbor utječe više faktora, a ponekad je među njima i intrigantnost naslova. Jedan od takvih bio je i onaj Benjamína Labatuta Kada više ne razumijemo svijet (u prijevodu Dinka Telećana i izdanju Vuković & Runjić, 2022.), ali ni svi hvalospjevi, uobičajeni na koricama knjige, nisu dali naslutiti stvarni razmjer osebujnog stvaralačkog koncepta koji stoji iza njega.
Svjesno bježim od žanrovske odrednice ovog literarnog hibrida jer vam ne želim ukalupiti recipijentska očekivanja, no nekako sam uvjerena da bi vam ova knjiga mogla pružiti jedno od pamtljivijih književnih iskustava. Naime, pred vama je fikcionalizacija stvarnih teorijskih polazišta i njihovih razrada nekih od najistaknutijih genijalnih umova. Kemičar Fritz Haber, matematičar Alexander Grothendieck, fizičar i filozof Werner Karl Heisenberg, fizičar i filozof znanosti Erwin Schrödinger, matematičar Shinichi Mochizuki samo su neka od imena čija genijalnost i tumačenje svijeta brojevima, osobito kada su pomiješani s reinterpretacijom Benjamína Labatuta, opčinjavaju, osobito nas koji se, za razliku od njih, doma osjećamo među riječima.
Ono što je istovremeno zadivljujuće i zastrašujuće pri susretu s tom fikcijom svijest je o katkad mračnoj strani dosega znanstvenih koncepata te limitiranosti kapaciteta ljudskog razumijevanja. Labatut nas u slobodnom stvaralačkom ispreplitanju tih znanstvenih biografija podsjeća na strašnu činjenicu da su iz brojevnih kombinacija proizišli neki od najgorih civilizacijskih užasa. Riječima jednog od likova iz knjige, “atome koji su uništili Hirošimu i Nagasaki nisu cijepali masni prsti nekog generala, nego skupina fizičara naoružana šakom jednadžbi”.
Zloupotreba znanosti u stvarnosti izazvala je sablasne posljedice, a svjedočenje materijalizaciji njezinih fascinirajućih teorija u koncentracijskim logorima, bombama, bojnim otrovima, cijankaliju, ciklonu B samo je dio uvida koji nam Labatut daje u svojem lucidnom i originalnom prikazu. Njegova je fikcija čak i ublažila stvarnosni triler za koji, na temelju povijesnih činjenica, znamo kako je završio. Pritom nas autor ne vodi prema zauzimanju jednog određenog stava, već svojevrsnoj sveobuhvatnosti vidika u kojoj možemo, barem na trenutak, zamisliti svu ljepotu, ali i naličje znanosti. I ta je dvojakost možda jedino pouzdano što ćemo moći definirati u našem odnosu prema znanstvenim teorijama. Sve ostalo pripada području neshvaćanja, što je Labatut slikovito opisao u epilogu knjige na primjeru kvantne mehanike.
Naime, čak su i najveći umovi među ljudskom vrstom nijemi pred njezinim “paradoksima i protuslovljima”. “Ona stoji u pozadini interneta, prevlasti naših mobilnih telefona, i nudi obećanje računalne moći usporedive samo s božanskom inteligencijom”, no “kao da je ta teorija pala na Zemlju poput kakva monolita iz svemira, a mi se samo šuljamo oko nje poput majmuna… bez ikakva istinskog razumijevanja.” Međutim, takav zaključak ne bi trebao deprimirati, uostalom svojih smo ograničenja odavno svjesni, a od Labatuta se i očekivala neka vrsta znanstvene dokazivosti nerazumijevanja svijeta od koje polazi u svojem naslovu. Meni njegovo pisanje ipak ostavlja utjehu otvorenosti i možda nekog ugodnog spoznajnog iznenađenja koje znanosti izmiče, a možda je ipak moguće, i to onkraj fikcije. Tu otvorenost čitateljskog iskustva želim i vama dok ćete se u ovoj literarnoj interpretaciji kretati na rubu genijalnosti, singularnosti, valova i čestica, kvantne mehanike, kauzalnosti i aleatorike te jednostavno uživati u pitanjima koja se pritom nameću, bez očekivanja da s njima dolaze jednoznačni i konačni odgovori.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor
Moglo bi vas zanimati i: “Gradovi od papira” – Knjiga koja bi vam se zaista mogla svidjeti