Trenutačno se u svoje slobodno vrijeme družim s knjigom norveškoga pisca Geira Gulliksena “Gle nas sad” (u prijevodu Anje Majnarić), za koju već sad mogu potvrditi da je još intenzivnija u prikazu zaljubljenosti, maštanja, želje i prepuštanja od autorova prethodnoga naslova, a koji vam u nastavku i preporučujem.
Dakle, prije nego što se prepustite novoj dozi otvorenosti, iskrenosti bez poštede i pristranosti, drami i humoru, pa i povremenom apsurdu, upoznajte se prvo s Pričom o jednom braku.
Nema okolišanja
Poznati bošnjački književnik i teatrolog Dževad Karahasan o književnosti je napisao sljedeće: “Književnost Vam ne može pomoći da ovladate svijetom ili makar samim sobom, ali Vam sigurno pomaže da shvatite i zavolite neizmjernu složenost kako svijeta, tako i jednako neizmjernu složenost ljudskog bića i života… Ne uklanja književnost bol iz ruke, ali podsjeća koliko je lijepo, dobro i važno imati ruku sposobnu da osjeća bol, jer je bol neotuđiva osobina života…”
Taj je njegov citat gotovo sveprisutan u mojim književnim putovanjima od knjige do knjige jer je ta snaga književnosti ono što katkad svjesno, a katkad nesvjesno iščitavam u pisanju i iskustvima drugih. A ima li što složenije, bolnije i inspirativnije od ljudskih odnosa, osobito odnosa između žena i muškaraca. Iako poznata tema, posebno je intrigirajuća kada dolazi iz tipkovnice norveških pisaca, poput Karla O. Knausgårda i moje ovotjedne preporuke – “Priče o jednom braku” (u prijevodu Anje Majnarić) Geira Gulliksena, nagrađivanoga pisca, urednika, autora pjesama, eseja, drama, romana i dječjih knjiga.
U ovoj knjizi nema okolišanja, ona je direktna od početne stranice, kada suprugov glas preuzima odgovornost za priču o tome što se dogodilo njemu i Cvrčku, njegovoj supruzi, kako ju je običavao zvati. Koja je to amplituda prevaljena od para koji je pazio jedno na drugo do dviju osoba koje više ne mogu zajedno? Odgovor na to traži se iz muževljeve perspektive, ali ona nas ne uskraćuje za pokušaj istinskoga razumijevanja ženinih postupaka i osjećaja, dapače, time ju se emancipira, kao što se cijelo vrijeme potiče njezina sloboda životnih odabira.
Naići će netko…
Muž je ponosan na to, neprestano to ističe, ohrabruje Cvrčka, uživa u sigurnoj nekonvencionalnosti njihova braka, u nastojanju da “vlastiti svijet obogate i učine nepredvidivim. Odlazili su na odmore, slavili rođendane i Božiće, lijegali zajedno navečer i pomagali jedno drugome ujutro kako bi život učinili nečime što ne treba samo izdržati… Održavali su neprekidna očijukanja jedno s drugim da si, ako je moguće, uljepšaju život… izgradili su svoju odraslu ljubavnu republiku…”
Možda će vam se pri čitanju, kao meni, nametnuti asocijacija na Ibsenovu “Noru” ili “Lutkinu kuću” i kritiku konvencija građanskoga braka. Autorski glas kao da nastavlja tu ibsenovsku tradiciju i nudi ideal modernoga braka – potpuno povjerenje i slobodu para koji “nije trebao stražariti jedno nad drugim i međusobno se sputavati… koji nije trebao biti običan u svijetu koji se reproducira u beskraj”. No, kada se čak i takav par suoči s realnošću, sa stvarnim zaljubljivanjem u treću osobu, tada i najotvoreniji i najslobodniji padaju pred navalom silovitih emocija – nimalo modernih, a tako ljudskih.
Sve ono čega se suprug bojao – “običnosti” ljubomore, očaja, ljutnje… sve ga je to sustiglo poput zloslutne pjesme “Further on up the road. Just you wait and see. Someone’s gonna hurt you…” (“Jednoga dana. Malo dalje u životu, u životu koji sad misliš da ćeš živjeti. Samo čekaj. Misliš da ćeš se provući, ali čekaj i vidjet ćeš. Već će naići netko tko će te povrijediti…”). Taj poraz koji je sustigao i one koji su se svim silama trudili zaobići stereotipe, iznova propituje granice slobode, o tome koliko se pojam vjernosti može rastegnuti i drži li dvoje ljudi na okupu strast, tjelesnost, privrženost, djeca ili ona odluka kojom si prisežu na odanost i neodustajanje na samom početku, kada njihovu bračnu sreću zamrzava objektiv fotoaparata.
Klišeji
Ova snažna priča koja otvoreno secira najintimnije tjelesne i emotivne trenutke, onako kako se možda niste ni usudili razmišljati, postavlja i pitanje što nakon kraja ljubavi, što s djecom kojima “ništa nije dalo priliku da predvide ovo što se dogodilo s roditeljima” jer trebala su se mijenjati djeca, a ne oni koji ih odgajaju, što činiti s tolikim emocijama – nosi li vrijeme oporavak. Ne završavaju svi brakovi zbog “nepremostivih razlika u karakterima” (fraza koja se često spominje), postoje i drugi klišeji, koji se, naravno, tiču drugih. Ova knjiga najiskrenije govori o njima jer “bilo što uvijek može doći, bilo što može doći bilo kad, i zapravo u svačijem životu.”
Moglo bi vas zanimati i: Majin izbor – Elena Ferrante izaziva hype, ali s pokrićem
Tekst: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor